Jednog kasnoljetnog, kolovoskog, vrućeg dana na nebu iznad Bergena pojavljuje se nepoznato novo žareće svjetlo, a nije Sunce. Jutarnja zvijezda zlokobno sjaji nad devet likova, a nesreće se čine neizbježnima: Tove, žena profesora književnosti Arnea, ima psihički slom, maničnu epizodu, svećenica Kathrine preispituje svoj brak, medicinska sestra Turid iscrpljuje se na svom poslu u psihijatrijskoj bolnici dok njezin muž, nevjerni novinar Jostein, pije i reži na cijeli svijet… Svi ti likovi prolaze kroz loše dane svojega života, u vlastitim borbama, krizama vjere u bilo što, u egzistencijalnom očaju. Objašnjenja su nedorečena, ali život ide dalje, a mi se pitamo slute li likovi svoju sudbinu… Ne samo da znanstvenici i eksperti nemaju objašnjenje za taj prirodni fenomen, za to novo zapanjujuće svjetlo ‒ Jutarnju zvijezdu – već se događaju i teško pojmljive i neuobičajene stvari, ukratko to je roman o pojavama i događajima koje ne razumijemo u potpunosti, o ljudima koji teško uspostavljaju kontrolu nad svojim životima i o tome što se zbiva kada se oslobode mračne sile svijeta.

B-C je muškarac izrazito niska rasta, a njegova voljena – izrazito pretila žena. U okrilju svog doma žive mirnim, povučenim životom, ali čim izađu na ulicu, na njih se sruči gomila pogleda teških od predrasuda. Žena ih loše podnosi, muškarac nešto bolje. Ona se tješi opsesivnim prejedanjem, a on opsesivnim traganjem za natuknicama za svoj Rječnik pogleda. Dosjete se čak zamijeniti uloge: ona se preoblači u muškarca, a on u ženu, ne bi li zavarali okolinu… No tu priči nije kraj – poći nam je dublje u prošlost i dalje u svijet, jer čovjek je svagdje i odvajkada i promatrač i promatrani, a znatiželji se ne može uteći. Ova, zasigurno najneobičnija knjiga Elif Shafak, objavljena davne 1999. godine, aktualnija je nego ikad. Napisana u doba kada nije bilo reality showova ni društvenih mreža, bavi se gledanjem i viđenim, promatračem i promatranim. Bavi se živahno, napose neobično, na momente bizarno i groteskno, poimanjem ljepote i ružnoće, emocionalnom gladi i traumom, pogledima svake namjere i izgledima svake vrste. Istočnjački mistična i pripovjedno zaigrana, proza u kojoj autorica meandrira kroz prostor i vrijeme, ponirući u tajne ljudskog bića oduvijek izložena pogledu, donosi nam ludičku studiju o nezaustavljivoj moći percepcije. Izvor:http://www.buro247.hr/kultura/knjige/knjiga-tjedna-dora-i-minotaur-moj-ivot-s-picassom.html

Stiglo je proljeće i mala se skupina preostalih ljudi starim stazama s mora vratila u poznate predjele. No ove se godine počinju događati vrlo čudne, zastrašujuće stvari, kakve nitko ne pamti da su se ikada događale. Posvuda se pojavljuju neobjašnjivi zvukovi i mirisi; u krajolik, koji je dotad mirno živio vlastitim životom, kao da je netko zadirao; a kroz lišće se nejasno naziru nova, nezamisliva stvorenja. Ono čega ljudi još nisu svjesni, a možda nikada neće ni postati, jest da je njihovo vrijeme već prošlo. Od autora Gospodara muha i dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Nasljednici su zapanjujuća kreacija izgubljenog svijeta neandertalaca i zastrašujuća vizija početka novog doba. Golding je Nasljednike, svoj drugi po redu roman, objavljen 1955., smatrao svojim najboljim, a mnogi se kritičari još i danas slažu.

Rajmund Kupareo (1914.-1996.), hrvatski dominikanac, književnik, esejist, pjesnik, dramatičar; estetičar, sveučilišni profesor i akademik, napisao je tri prikazanja u kojima poznate i stare priče o rođenju, muci i uskrsnuću Isusa Krista pripovijeda na suvremen način. Krist se ne pojavljuje na sceni ali utječe na likove oko sebe (pastire, vojnike, farizeje, razbojnike, apostole, učenike i učenice...) koji moraju odlučiti tko je Krist za njih i kako će živjeti s tom odlukom.​Ove su drame: užitak za čitanje - napete radnje s likovima koje prepoznajemo i razumijemo dobitak za kazalište - mogu se igrati i kao veliki spektakl i u skromnijoj izvedbi radost za dušu - pročišćavaju naše negativne emocije i daju odgovore na mnoga životno važna pitanja.

Autorica u knjizi odgovara na pitanje kako je moguće da se danas kazališne predstave koje govore o važnim temama, o ljudskoj duši, koje pokazuju da svijet ima i duhovnu dimenziju, predstave u kojima likovi shvate svoje pogreške i isprave ih, smatraju "lažnima", "stereotipnima" i "nevrijednima", a njihova se didaktična poruka tumači kao "prisilno dociranje". Prof. Nikčević svojim istraživanjem nudi odgovore i na pitanje kako je moguće da se predstave koje plakatno i dvodimenzionalno nameću slike eksplicitnoga nasilja ili "dokaze" sveprisutnoga zla ljudske naravi veličaju kao "vrijedne", koje šalju poruke da svijet nema smisla, da je svaka dobrota licemjerje, a ljepota umrljana, premda svi znamo da na svijetu ima i dobra i zla. Kako je moguće da kritičari tvrde kako je vrijedna umjetnost ono što publika ne želi gledati, a teoretičari nam to potvrđuju mudrim i sve manje razumljivim tekstovima, piše Nikčević i dodaje kako je tomu razlog jedno krivo skretanje u europskoj kulturi koje je dovelo u slijepu ulicu. Ocjenjuje da je sadašnje stanje europske kazališne umjetnosti glavne struje posljedica pobjede sekularističkoga svjetonazora poslije Drugoga svjetskog rata, koji je u cijeloj Europi uveo novu hijerarhiju vrijednosti u društvu i proglasio kritiku društva jedinom funkcijom umjetnosti. Time je, navodi, redefiniran umjetnički kanon iz prošlosti pa je izbačena svaka afirmacija lijepoga, dobrog, a naročito svetog. Moderna, a onda i suvremena umjetnost slijedeći novi svjetonazor nije afirmirala vrijednosti novoga nego samo kritizirala sve dosadašnje vrijednosti staroga svjetonazora, nakon 70 godina destriranja, smatra Nikčević, završila je u praznim dvodimenzionalnim predstavama s nametnutim temama negativnoga prikaza svijeta ili političkim uvredama. Knjiga "Istina i laži o kanonu ili kako smo zbog svjetonazora izgubili pravo na lijepo / dobro / sveto u umjetnosti" (191 str.) podijeljena je na dva dijela - Uspostava kanona i Kanon danas. U prvom dijelu autorica se bavi utjecajem svjetonazora na kanon, svetim korijenima kazališta, kršćanskim i sekularističkim svjetonazorom U drugom dijelu piše o nametanju kanona danas u svijetu, izbacivanju dosadašnjih kriterija i oduzimanjem glasa publici. Sanja Nikčević rođena je 1960. u Varaždinu. Teatrologinja je, kazališna kritičarka i do umirovljenja profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Pročelnica je i Odjela za kazalište i film Matice hrvatske te direktorica novopokrenute izdavačke kuće Citadela libri.

Mozak je naš najdragocjeniji dar i najmoćnija tehnologija na svijetu. Mozak nam omogućuje da učimo, volimo, razmišljamo, stvaramo, osjećamo radost. Mozak je portal koji vodi do naših emocija, do naše sposobnosti dubljeg doživljavanja života i trajne bliskosti. Mozak nam omogućuje da budemo inovativni, razvijamo se i postižemo uspjehe.   Jim Kwik, ugledni svjetski stručnjak za poboljšanje pamćenja i ubrzanje učenja, već gotovo tri desetljeća blisko surađuje s poznatim svjetskim glumcima, sportašima, menadžerima, direktorima i iznimno uspješnim ljudima iz različitih područja kako bi im pomogao da razviju svoje prave sposobnosti. Kwik nam otkriva znanstveno utemeljene metode te iskušane tehnike kojima se najuspješniji ljudi na svijetu koriste kako bi ubrzali proces učenja i postizali nevjerojatne rezultate.   Ova knjiga pomoći će vam da:   · ovladate svojim navikama i naučite osloboditi se negativnih obrazaca te da bez ikakva napora stvarate nove automatske rutine koje donose vrhunske rezultate · pobijedite četiri „superzločinca“ koji su ovladali vašim neuralnim putevima: multitasking, stres, strah od neuspjeha i nedostatak samopouzdanja · postignete motivaciju bez granica, počnete se koristiti neograničenim resursima i ostvarite svoje ciljeve, čak i ako ste skloni odugovlačenju · riješite se smetenosti i usvojite stručne tehnike i savjete o prehrani, smirivanju uma i boljem snu · izoštrite svoj fokus i budete nezaustavljivi u svijetu u kojem vlada kultura ometanja i preopterećenost · učite bez ograničenja, brže čitate, donosite bolje odluke i upamtite sve – od imena do novih jezika, bez obzira na svoju dob.

Autor knjige je tijekom svog profesionalnog rada prikupio veći broj saznanja i dokaza da učinkovito (pravilno) liječenje nužno sadržava barem jednu komponentu detoksikacije tijela. Potom se logički postavilo pitanje zašto današnja medicina, radi sprječavanja bolesti, toliko nade polaže u cjepiva? Pogotovo jer svaki student i praktikant medicine zna da se u cjepivima nalaze različiti štetni, otrovni, pa čak i kancerogeni elementi i spojevi. S porastom broja cjepiva sve se više počelo uočavati njihovo štetno djelovanje. Sve veći broj roditelja glasno propitkuje postupak kojim se prikriveno priznaje postojanje nuspojava (na dokumentima proizvođača cjepiva), a javno odbacuje svaka pomisao na štetnost cjepiva. Umjesto da se poštuju prirodni biološki zakoni i da se za održavanje i postizanje zdravlja koriste prirodna sredstva (poput vitamina C i D, medicinske konoplje, sode bikarbone, joda, biljnih začina...), današnja službena medicina promovira umjetne spojeve i tvari. Sastav cjepiva, povijesni grafikoni nestanka nekadašnjih bolesti, zdravstvene usporedbe cijepljene i necijepljene djece i mnogo toga drugog, snažno upućuje na saznanja da su cjepiva nepotrebna, a da je obavezno cijepljenje napad na ustavnu slobodu svakog pojedinog čovjeka.

Tko god pristane uz političku stranku, najprije pristane uz određenu doktrinu ili grupu, a zatim vrši propagandu u njihovo ime i pokušava pridobiti što više ljudi i preoblikovati svijet sukladno vrijednostima grupe. Djeluje li tako i Katolička Crkva? Jedan od najbriljantnijih intelektualaca našega doba Fabrice Hadjadj lucidno analizira razlike između političke propagande i naviještanja vjere, a potom daje i aktualnu i optimističnu procjenu vremena u kojem živimo: nada onih koji vjeruju nadmašuje svaku nostalgiju i svaku utopiju. U vremenu u kojem se sve više brkaju vjera i ideologija Hadjadj smiono i inteligentno ukazuje na to što je istinska vjera i kako možemo biti kršćani u današnjem svijetu: "Dok se stranački propagandist nameće osvajanjem, Božji se poslanik izlaže kontemplaciji: on traži Spasitelja koji je već prisutan vani, u tuđincu, u ravnodušnom, ali na skriven način, i koji zahtijeva da ga se razabere i dovede do mjere uzrasta punine Kristove (Ef 4,13)."