Projekcija filmova ”Zadnja luka Amsterdam” i ”Sljedeća stanica Manresa”

Dok su cijeli Split i šira okolica bili zavijeni u bijelo i slavili trofej najdražeg kluba, nas nekoliko uronilo je u sasvim drugu dimenziju, u dokumentarni film. I to ne u bilo kakav film, uronilo je u filmove koji govore o paklenom putu jednog čovjeka, Antiše, njegovom putu do samog dna, ali i natrag do novog, preporođenog i izliječenog Ante. Filmovi su to o drogi, o onome što droga čini čovjeku, o jednoj drugoj splitskoj stvarnosti, o onoj noćnoj, mračnoj strani Splita, ali i mnogih drugih gradova, o kojoj se mnogi boje govoriti ili ne govore dovoljno.

 

Ante Kuštre, autor filmova “Zadnja luka Amsterdam” i “Sljedeća stanica Manresa”, prati junaka svojih filmova od njegove odluke da krene na liječenje pa sve do njegovog potpunog preobražaja.

 

U filmovima glavni lik ogoljuje sebe i svoj život do kosti, otkrivajući dio po dio svog života u kameru, on ga ogoljuje i sebi i svima nama koji ga želimo saslušati i naučiti nešto iz njegove priče. Jedan detalj u njegovom životu mu je presudio, a to je razočaranje u vlastitog oca i dano mu, ali ne i ispunjeno obećanje. Međutim, do tog prijelomnog trenutka vodilo je milijun malih razočarenja kojih u Antišinu životu nije nedostajalo. Ipak, zadnja slamka spasa mu je pružena i Antiša se uhvatio za nju, pomoć je pronašao u dobrim ljudima, poslušao ih i krenuo na put prema ozdravljenju. Antiša je na kraju pronašao svoje mjesto pod kapom nebeskom i to daleko od za njega kobnog Splita, sretan, izliječen i posvećen jednoj drugoj ovisnosti, jedinoj ovisnosti koja za njega, kako kaže, ima smisla, posvećen Bogu i pomaganju drugima koji su prošli pakao kroz koji je i sam prošao.

 

Što se može naučiti iz ove priče koja je srećom imala ”happy end”, a lako je mogla i ne imati ga? Može se naučiti puno, npr. kako trebamo slušati jedni druge, kako nije dobro davati obećanja koja ne možemo ili ne namjeravamo ispuniti, pogotovo ne obećanja svojoj vlastitoj djeci, kako gotovo svaka loša priča svoj početak vuče iz nečeg drugog lošeg, kako život nije crn ni bijel nego satkan od svih boja palete, kako uvijek trebamo biti spremni pružiti ruku izgubljenoj duši, jer možda baš naša ruka i naš stisak budu ona zraka svjetla koja će joj pokazati put iz dugog, mučnog i mračnog tunela.