Nada Topić jednom je prilikom kao gimnazijalka napisala: ”Kažu – sve je rečeno, a ja još ništa nisam rekla.” I od tada je Nada počela govoriti, najčešće poezijom, i nadamo se da će još dugo, dugo imati što za reći. Imala je Nada tako, između ostalog do sada stihom i prozom izrečenog, potrebu svijetu reći i o Ocu, o Sestri i naposljetku, o Majci.
Ovu zanimljivu i osobnu trilogiju zbirki pjesama Nada je, kako kaže, započela zapravo Majkom, međutim, riječi su je odvele prvo k Ocu i sjećanju na njega, pa se bavila slikama Sestre i njihovog cjeloživotnog odnosa, da bi naposljetku i Majka konačno izronila kroz riječi. Kazala nam je Nada to na promociji svoje završne zbirke poezije iz ove trilogije koja se održala u Teatrinu Gradske knjižnice Solin u četvrtak, 20. studenog. Pričala je Nada tu večer kako joj je najteže bilo pisati upravo o Majci, ali kada joj je Majka dala svoj smiješak odobravanja znala je da je riječi dobro upotrijebila. Uvjerila se u to i publika slušajući Nadine riječi o Majci za koje je glazbu skladao Frane Duilo. Čitajući svoje riječi uz Franinu glasovirsku pratnju Nada je bez da se pogleda u zbirku publici prenijela grafičke intervencije koje ovu zbirku čine snažnom, emotivnom i slikovitom.
”Svaki naslov pjesme jedna je slika u kojoj bilo tko od nas može prepoznati svoju vlastitu majku” – kazala je na promociji Irena Delonga Nešić, potkrijepivši to i činjenicom kako je ova Nadina zbirka u Rumunjskoj prevedena samo kroz prijevod naslova pjesama – ”Nada nas oduševljava lakoćom redukcije riječi, a da ipak kaže sve, svaka riječ i reducirani stihovi dovoljno su jaki da nas ponesu i donesu pred lice Majke.”
foto: Jakov Teklić
{gallery}teatrin/2022_nada_majka{/gallery}