Rodio se u Mravincima 29. listopada 1934. godine. Školovao se u rodnom mjestu i Splitu, gdje je završio Pedagošku akademiju i radio kao novinar i urednik za kulturu u radiotelevizijskom centru. Preminuo je 22. travnja 1991. u Splitu, a pokopan je u rodnim Mravincima.
Pjesmama se javio u časopisu Vidik, a poemama što ih je 1950-ih objavljivao u Krugovima i Mogućnostima te potom uvrstio u zbirku Asfaltirano nebo (1958.) predstavio se kao avangardni pjesnik, sklon jezičnim eksperimentima. Jezikom se poigravao i u zbirkama Knjiga vode (1962.), Riječ u zemlji (1963.), Putanje (1967.), Ciklus o cilju (1968.), a u potonjim se zbirkama (Premještanja, 1972.; Ča triba govorit 1975.; Hembra, 1976.; Suprotiva, 1981.; Osamnica, 1984.; Moći ne govoriti, 1988.; Smokva koju je Isus prokleo, 1989.; Oče naš, 1990.) sve se više okretao tradiciji, i antičkoj i nacionalnoj književno-jezičnoj baštini. Vezan uz sredozemni krajolik, služio se arhaičnim i dijalektalnim čakavskim leksemima, a bio je zaokupljen i motivima groblja i smrti. Među prvima se u hrvatskom pjesništvu okušao u obliku haikua. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih pjesnika svog naraštaja. Posmrtno mu je objavljena zbirka Job u bolnici (1992.). U Splitu su mu izvedene drame Zimski prostor (1975.), i Antigona, kraljica u Tebi (1981.), a objavio je i drame Golubovi i dječaci (1985.), Obrazina (1965.) i Temistoklo (1984.), novelističku zbirku Demokritov kruh (1978.) te romane Ljudski kostur (1969.) i Lastavica od 1000 ljeta (1982.)
(Izvor: Hrvatska enciklopedija : sv. 7. – Zagreb: Leksikografski zavod «Miroslav Krleža», 2005.)
Kuzma Kovačić: Spomen-poprsje T. P. Maroviću (Mravince)