Rođen je 8. studenog 1934. u Solinu. Diplomirao je pravo u Zagrebu 1957. godine, a od 1960 do 1964. radi kao dramaturg u Zagreb filmu.
Kao redatelj debitira dokumentarnim filmom Poplava (1964.), o velikoj poplavi u Zagrebu. Slijede zapaženi dokumentarni filmovi Pohvala ruci (1968.) – montažno ritmički vrlo efektno djelo o pravljenju violina i Otkopčati dugme (1968., Srebrna medalja Beograd na festivalu u Beogradu) – o rehabilitaciji uzete djece. Početkom 70-ih realizira niz kratkih igranih filmova u rasponu od stiliziranih s komponentama fantastike i nadrealizma (Madeleine, mon amour! 1971., Putovanje 1972. – Zlatna medalja Beograd) do onih eksplicitnije suvremene aktualne tematike (Moji dragi susjedi 1972., Šala 1973., Nož 1974., Posljednja utrka 1975.). Već prvim cjelovečernjim igranim filmom Kuća (1975.) suvremenom dramom direktora (F. Šovagović), nekadašnjeg borca koji se ne snalazi u novim društvenim okolnostima i, zaljubivši se u mladu djevojku (J. Kaloper), izdaje svoje principe, osvaja Veliku zlatnu arenu na festivalu u Puli. Taj uspjeh, kao prvi redatelj sa svoja prva dva djela, ponavlja i “gastarbajterskom dramom” Ne naginji se van (1977.). Suvremene tematike je i Daj što daš (1979.), o ljubavi dvoje mladih iz različitih društvenih slojeva. Napokon, razrađujući temu “gastarbajterstva” i iseljeništva, realizira vizualno vrlo atraktivni Rani snijeg u Münchenu (1984.). I dalje režira kratke filmove, ističu se dokumentarni Ivana (1981., Nagrada Kata Pejnović) o hendikepiranoj djevojčici, te Ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu (1985.) i Emanuel Vidović (1989.) likovne tematike, kratki igrani Presa (1981.) o usamljenosti žene i eksperimentalni Jedan život (1984.). Nagrađivan na festivalima kratkog metra (Oberhausen, Leipzig, Krakow, Sofija, Trst, New York, Atlanta i dr.). Osim u Hrvatskoj, snimao je igrane i dokumentarne filmove u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Češkoj.
2009. godine objavio je memoarsku prozu Pješčana ura : sjećanja na Solin, Split, Pulu i Zagreb.
(Izvor: www.film.hr)