Prošli tjedan se u Gradskoj knjižnici Solin naša najčitateljica Marijana Ivanović slučajno susrela s mladim splitskim pjesnikom Petrom Šušićem i po običaju mu postavila nekoliko pitanja o njemu, njegovu radu i njegovim književnim preferencijama:
1. Zbirka pjesama „Tiho sunce” sastoji se od četrdeset soneta i deset pjesama slobodnijeg stiha. Soneti su napisani u talijanskoj sonetnoj formi. Zašto i koliko je teže napisati sonet u toj formi u odnosu na pjesme slobodnog stila?
Ako promatramo sonet kao samostalnu cjelinu, uočavamo, prije svega, vrlo specifičnu strukturu rasporeda stihova i strofa. Najjednostavnija definicija soneta glasi: „Sonet je pjesma od četrnaest stihova, koji su raspoređeni u dva katrena i dva terceta, s rimama u tercetima nezavisnim od rima u katrenima. Naravno, sonet uvijek počinje katrenima a terceti slijede za njima.” Sonet je zahtjevno pisati jer uvjetuje strog raspored stihova, strofa, rima, a uz to zahtijeva neupitan talent, pjesničko umijeće (pismenost, emotivnost, inventivnost) te apsolutnu koncentriranost kod čina pisanja. Ako želite biti autentični, dodatne poteškoće, stvara činjenica iscrpljivanja jezika, jer je veliki broj pjesnika i pjesnikinja već iskoristio određene riječi i rime u svojim sonetima tako da ih je za vas ostalo „manje”. Naročito je kompleksno uklapanje značenja stihova i različitih pjesničkih slika s rimama u smislenu cjelinu. Ako prednost dajete rimama, nad značenjem i pjesničkim slikama, postoji opasnost da se vaši soneti pretvore u plod suhoparne versifikacije i da vas poznavatelji soneta s pravom nazovu običnim stihoklepcem.
2. Sjećaš li se prve pjesme koju si napisao?
Prvu pjesmu napisao sam pred kraj prvog razreda srednje škole. Bilo je ljeto, a ja sam se pripremao za popravni ispit iz kemije. Prozor moje sobe u kući na selu, okrenut je prema Mosoru. Misli su mi stalno bježale s formula kemijskih zadataka u prostranstva dubokog hlada u podnožju Mosora i iskustava koje sam stekao planinareći po toj planini. Ta je prva pjesma bila „nakupina” pjesničkih slika zapisanih u slobodnom stihu, bez rime. Nisam njome bio zadovoljan, jer sam smatrao kako pjesma treba biti puno uzvišenija u svom sadržaju i obliku, a nisam se osjećao sposobnim napisati ništa bolje u tom trenutku. Misao o stvaranju poezije tako je zamrla u meni do dvadeset prve godine, kada sam ponovno pročitao sonet „Jesenje veče”, Antuna Gustava Matoša, koji me se snažno dojmio i zauvijek promijenio način na koji promatram poeziju.
3. Puno se toga danas naziva poezijom, što misliš o tome?
Dobro je poticati ljude na različite oblike stvaralaštva, to nam daje svrhu i pruža zadovoljstvo u životu. Ako netko napravi prsten od osamnaest karatnog zlata, a netko od plastike, oba su prstena nakit, i oba rada jednako su vrijedna s obzirom na uloženi trud, ali će samo jedan od njih svjedočiti svoju ljepotu i vrijednost s obzirom na materijal od kojega je napravljen. Vrlo je slično i s poezijom, pjesnik taj „materijal” za izradbu treba imati u sebi, a govorimo o talentu. Smatram kako je vrijeme jedini mjerodavan kriterij za otkrivanje vrijednosti nečijeg djela.
4. Koliko ti je potrebno vremena kako bi napisao sonet?
Sonet stvaram kroz dva razvojna stupnja. Prvo zapisujem riječi koje odgovaraju mojem trenutačnom emocionalnom stanju i koje se rimuju, uz to razmišljam u pjesničkim slikama. Prvi stupanj može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a kada osjetim pravi trenutak inspiracije, drugi stupaj, odnosno pisanje soneta, dovršim kroz dva dana.
5. Najdraži pjesnik?
Najdraži mi je pjesnik Antun Gustav Matoš, ponajprije zbog stvaralačke filozofije u pjesništvu. On je sljednik pjesnika Charlesa Pierrea Baudelairea koji je svojom zbirkom poezije započeo novi period u svjetskoj književnosti (modernizam), a sve na temeljima načela „l’art pour l’art” koje je postavio francuski pjesnik Pierre Jules Théophile Gautier. Matoševo poimanje umjetničke vještine, između ostaloga i u pjesništvu, oblikovalo je i moj pogled na pisanje poezije. Antun Gustav Matoš navodi kako je pravi umjetnik protivnik literarnog industrijalizma, tendencijskog utilitarizma; protiv pokušaja širenja (propagiranja) izvjesnih moralnih i socijalnih ideja na štetu umjetnosti.
6. Preporuka za jednu knjigu domaćeg autora?
Preporučujem knjigu „Djeca slijepoga kovača” autora Mire Morovića. Napet kriminalistički triler prepun šokantnih i neočekivanih raspleta, s uzbudljivom radnjom i izvrsnom pričom koja generira neizvjesnost od prve do zadnje stranice.
