“Karin Grenc svojim talentom i entuzijazmom doslovno je proživljavala predanje Bogu ljudi kojima se zazivima obraćamo i častimo. Razvila je svoj odnos prema nebeskim zaštitnicima, stvarajući skulpture i slike, kako u atelijeru, tako i meditirajući o njima i u drugim situacijama životne svakodnevice. Shvaćajući umjetnički čin i molitvom, napušta u oblikovanju djela rutinska rješenja, težeći da svakom osobom svetoga zbora donese njihovu bezgraničnu širinu i zbilju ljubavi za Krista.
Drvo je materijal umjetničkog izražavanja autorice. Možda i prividno neobično, jer se duga kiparska tradicija Dalmacije veže uz kamen, uz klesanje. No i drvo je itekako prisutno.
Za autoricu je drvo živi organizam, iako odvojeno od korijena nije izgubilo ništa od svog vitaliteta, unutrašnjeg rasta. I pomalo paradoksalno, i ono drvo odbačeno, daleko od svake zaglađenosti kod autorice ima plemenitost, svoju tvarnost života koju ona osjeća i njeguje u svim dionicama kreativnog puta. Na stvarnoj i simboličnoj razini, gdje naboj silnica materijala potencira nematerijalnost duhovnog. U tome je i ljepota opusa i ovoga ciklusa Karin Grenc, koju ne zanima blistavost radi blistavosti, već istina kiparskog djela, ozračje koju opredmećenost motiva širi oko sebe, u izgrađenom emotivnom luku dosegnute sakralnosti. Izgrađena stilistika s razvedenošću obrisa i površina potka je bogatstvu sadržaja upisanom u činjenično i portretno koje imaginacijom kiparskog rukopisa autorice individualizira kod pojedine osobe. Na klici realističnog ona gradi svoju varijantu ekspresionističke poetike, osvojene slobode u tretiranju tjelesnog, kojom i razložne deformacije nose visoki estetski kod. Prikazati dušu vodilja je nadahnuća kojom autorica otkriva neugasivo svjetlo u patnji i žrtvi svetaca, njihovu radost zbog blizine Božje prisutnosti, pokazujući da se ne radi tek o svetim životima završenih hodom zemljom, već o osobama i dalje uključenim u življenje čovjekove vjere.
Skulpture i slike Karin Grenc ogledalo su dodira neba i zemlje, utočište u zagrljaju duhovnosti. Ostvarenja su osmišljena u vegetaciji sjećanja na Edenski vrt, u drvetu išibanom trajanjem, s obećanjem obnavljanja. I svjetlom. Svetaca.”
(Iz predgovora izložbe “Hrvatski sveci i blaženici”)
Stanko Špoljarić, prof. likovni povjesničar i kritičar
