POBJEDNIČKA PRIČA:
Denis Giljević, Roni Suzić u petlji prevrtljivosti
2. nagrada:
Franko Stipković, Brod
3. nagrada:
Sanja Rotim, Žuti cvijet
————————————————————
RONI SUZIĆ U PETLJI PREVRTLJIVOSTI
(Denis Giljević)
Ne baš kao u bajci davno, ali zato nebeski visoko, gdje dobaciti tek tanan pogled može ljudsko oko, jedan je nesretni oblačić bio, jer neprestano je sunce krio. Roni Suzić se je zvao i bio je drag, umiljat, nije bio zao. Ali jao… U svom odijelu zagasitosivom uvijek bi se našao: na mjestu krivom.
Djeci mio najmanje je bio. Ne samo što je bio kao miš siv: bio je i za svaku kišu kriv… Puno su puta takve suze iz njega lile da bi i gumene čizmice promočile. A tek kabanice… Ne bi izdržale ni do prve tramvajske stanice.
– Oblače, dosta, stani, – kukala su djeca – dok ti plačeš mi se ne možemo igrati vani!
– Neka ga vjetar nosi, – gunđali su roditelji – što ga toliko veseli u mokroj nam kosi?
Čim bi ga spazio i seljaka bi spopala loša volja: – Krokodilskim će nam suzama opet poplaviti polja!
S njim su na ratnoj nozi bili i meteorolozi.
– Kad kažemo da će vrijeme lijepo biti, ti nam moraš sve pokvariti… Umjesto da se sa Sunca skloniš, ti puste suze roniš. Kada najmanje želimo, kišu nam pokloniš! S takvim se vragolijama nikako ne slažemo: zbog tebe nas optužuju da izmišljamo i lažemo!
A Roni je volio svoje kapi, poprskati njima dolove i bregove pa sačekati da ih sunce ishlapi i njemu na nebo vrati.
Nitko ga nije shvaćao… Bio je tada potišten, grozno se osjećao. Jednog je dana Roni Suzić svečano obećao:
– Neću, baš neću više izgledati tužno: svi mi tada govore da sam pače ružno! Odsad ću vedar oblak biti, niti najmanju suzu neću više proliti!
Presvukao se Roni iza zelenoga brijega, odjenuo halje čiste, bijele poput snijega. I krenuo na put.
– Baš da vidim tko se sada usudi biti žalostan ili ljut!
Skakutao je Roni Suzić po nebeskom svodu, već je i zaboravio da je ikad prolijevao vodu, kad je, tik pred večer, stigao do potoka koji više ne teče…
– Potočiću, potočiću, zašto više ne krivudaš? Zar se svojeg toka stidiš?
– Suho mi je grlo, šmrc, zar ne vidiš? Crno mi se piše, – zavapi potočić – nigdje nema ni kapi kiše… Ja ne mogu ovako više!
Namrštio se Roni, nije mu bilo sasvim jasno kako potočiću po volji nije vrijeme krasno. Poletio je u zagrljaj plavom nebu i promatrao s visine sve dok nije ugledao žabu kako sjedi usred tihe doline.
– Žabo, žabice, što te muči? Možda se više ne znaš vratiti kući?
– Nemam ja doma više, – zavapi žaba tiho, tiše – moja je bara nestala s posljednjom kapi kiše… Punoglavcima treba voda kao ptici sloboda, kao djetetu majka, kao princezi bajka. Gdje će sad odrastati moja mila djeca? – reče žaba pa neutješno zajeca.
Zamislio se Roni, nije mu bilo bistro zašto žabi po volji nije nebo čisto. Dao je petama vjetra, prema šumi je pošao, tamo je uvijek bio dobrodošao!
Čim joj je na rub stigao, u trenu je shvatio da šuma nije kao prije: od sto stabala, lista čuti bilo nije…
– Stabalce, stabalce, što ne štima, – upitao je Roni najmlađe među njima – zašto krošnju ti ne kiti smaragdno ruho, već lišće na tlu leži uvelo i suho?
– Zelenim se perjem stablo kiti sve dok vodu može piti, – gola se biljka u suhom kašlju gušila – nema nam spasa, zemlja se osušila…
Roni Suzić jako se zabrinuo, od brige se umalo rasplinuo! Zašto nikome ovakav nije po volji nije mogao shvatiti i… odlučio se na početak priče vratiti. Čuti što kažu roditelji, djeca, seljak, je li barem njima drag kao veseljak.
Poveselio se kad je čuo kako mu djeca kliču, ali čim je prišao, shvatio je da su promijenila priču!
– Ovaj oblak stvarno nema srca, – stala su djeca mrke poglede bacati – kako ćemo bez kapi kiše po lokvicama gacati? Zar uistinu ne shvaća da su blato i djeca kao braća?
Roditelji su poput djece bili i tražili da im se nebo smili: – Neizdrživa je ova sparina, dobro bi nam došla jedna mala oborina!
Seljak se za glavu hvatao, vidjelo se da briga ima hrpetinu: – Jao nama, odnijet će nam suša svu ljetinu!
A meteorolozi… I oni kao da su od jutra bili na lijevoj nozi: – Najavljujemo kišu već danima, ali izgleda da na nebu to nikoga ne zanima!
Roniju je bilo dosta svega, kakav god bio, netko se nađe ljutiti na njega! Odjenuo je ponovo sivi kaputić i prosuo kišu na selo, grad, livadu i putić.
– Naučio sam da nema rješenja lakog: bio bijel, siv ili kao ugljen crn, ne mogu usrećiti svakog. Ali sretan i veseo ja mogu biti, nastaviti krupne suze liti… Od prolijevanja mi nema radosti veće i zato ću od danas: plakati od sreće!
BROD
(Franko Stipković)
Ljetno je poslijepodne. Galeb leti visoko iznad maloga, dalmatinskog naselja. Ponekad zamahne svojim dugačkim, bijelim krilima, a onda dugo, bez zamaha krilima, lebdi u nebeskomu plavetnilu. Gore, visoko iznad njega, beskrajno je svijetloplavo nebo, a ispod njega nešto tamnije, čisto, plavo more. Krovovi kuća u naselju svi su crveni. Oko naselja vide se zelena stabla maslina, smokava i rogača. Sa zapada lagano piri osvježavajući vjetar maestral. Sunce se već pomaklo na zapad pa će uskoro na počinak u zagrljaj s morem, tamo daleko iza nebosklona[1].
Maestral lagano pomakne narančastu zavjesu na prozoru dječje sobe i zrake sunca razlete se po sobi. Na podu sobe je narančasti tepih. Odozgo visi narančasti svijećnjak s pet velikih, bijelih balona. U sobi su i dvije dječje postelje. Jedna postelja je uza zid bliže prozoru, a druga uza zid bliže vratima. Na jednomu zidu su police s knjigama. Na policama je bezbroj knjiga. Tu su: Crvenkapica i Trnoružica, i Snjeguljica, i Mačak u čizmama, i Mačak Gnjurko, i Maca papučarica i mnoge druge knjige. Na polici su i dvije štedne kasice. Jedna je u obliku globusa, a druga u obliku nekakve vaze. Na jednomu zidu je goblen s nekim likom iz dječjih priča, a na suprotnomu zidu vise dvije pokladne maske. Jedna maska predstavlja Olivu, a druga Crvenkapicu. U sobi je i zeleni ormar, iste boje kao i postelje. Kroz odškrinuta vrata ormara može se vidjeti kako vise na vješalicama haljine, suknje, kaputi i kišne kabanice za djevojčice. Soba je prepuna igračaka. Tu je golemi, sivi, plišani pas pa onda smeđi medo i golema lutka u crvenoj, svilenoj haljini, koja kada padne plače: „Mama!“. Ima tu i mnogo lopta, automobila i dva pištolja i mnogo malih i srednjih lutaka i plastični pajac i dva taburea za djecu i crveni, dječji naslonjač i još mnogo, mnogo, igračaka.
U sobi se igraju dvije djevojčice. Starija ima pet godina i zove se Ana. Ima crnu kosu i crne oči. Mlađa ima tri godine i zove se Marija. Ima plavu kosu i crne oči. Igraju se igračkama.
Tada Marija ustane i priđe prozoru. Tamo, malo dalje je more, a po moru bezbroj barka. I mnogo galebova. Tamo preko, na drugoj obali, ima mnogo kupača, a tu, posred mora, vidi se veliki brod. Kako je velik i lijep! Marija pozove sestru: – Seko, dođi, eno veliki brod!
Ana ostavi žirafu i priđe prozoru. Veliki brod! Odlazi nekamo daleko. Jako daleko. Iza krme mu ostaje široka brazda bijele pjene. Brod odlazi prema širokoj pučini, a galebovi ga stalno prate. Kamo plovi ovaj brod? U crnim očima djevojčica vidi se neko veliko pitanje, neka velika želja, neko veliko iščekivanje, neka velika nada. Oh, kako sjaje crne oči malenih djevojčica!
Brod se izgubio u daljini. Ana dohvati najbližu knjigu. To je Crvenkapica. Otvori knjigu pa iz sredine istrgne dva lista. Mala Marija je zaprepašteno promatra:
– Seko, zašto kidaš knjigu? Mama će te vikati.
– Napravit ću brod od papira. To nas je teta naučila u vrtiću. Nemoj reći mami pa ću i tebi napraviti jedan brod!
Djevojčice sjede na tepihu. Mlađa šutke, širom otvorenih očiju, promatra stariju, kako ova nespretnim, dječjim pokretima uobličava listove iz Crvenkapice u čarobne, tajanstvene oblike brodova.
Nešto malo kasnije, mama je dugo vikala na djevojčice, a tata je čak udario nekoliko puta Anu i Mariju rukom po guzama. Papirnati brodovi su na trenutak izgubili svoju privlačnost.
Stigla je večer, a onda i noć. U svojoj postelji Ana je brzo zaspala. Marijina postelja je do prozora. Malena djevojčica je budna. Mjesečina joj obasjava lice. Gleda kroz prozor u nebo. Na nebu se smiješi veliki, srebrni Mjesec. Oko njega, po cijelomu nebu, bezbroj je žmirkavih, sjajnih zvijezda. Tata je rekao, da su to drugačije zvijezde od one, koju je mama, neki dan, našla u moru. Tata to sigurno dobro zna. Ona zvijezda, koju je mama izvadila iz mora, puno je veća od ovih na nebu i miče se, kao da hoda, a ove na nebu se ne miču. Jesu li daleko ove zvijezde? Može li se velikim brodom doploviti do zvijezda?
Marija sklopi oči i zaspi. Mjesec ju je cijele noći milovao svojim nježnim rukama. Zvijezde su treperile i pričale neke divne priče u Marijino uho. Negdje blizu čuo se zrikavac. U vrtu hotela svirala je glazba. Nekoliko puta je zalajao susjedov pas. Pokraj prozora je preletio šišmiš.
Marija se rano probudi. Skoči s postelje i obuje papuče. Požuri u kuhinju. Aha, tu su tatine novine! Bojala se da ih je tata već pročitao i bacio. Uzme novine i vrati se u sobu. Sjedne na tepih i od tatinih novina napravi veliki, krasni brod. Zatim probudi sestru. Ana se začudi tomu golemomu, velikom brodu. Djevojčice podignu papirnati brod i oprezno se izvuku iz kuće, da ne probude tatu i mamu. Donesu brod do obale i spuste ga u more. Zatim u brod prvo uđe Marija, a onda odmah potom i Ana. Sjednu. Puhne lagani vjetrić i brod se počne udaljavati od obale. Na obali je mnogo djece i sva im djeca mašu. Ana i Marija im otpozdravljaju. Po moru plove još mnoge barke i brodovi, ali Marijin i Anin brod je najveći i najljepši. Oko njihovoga broda lete tisuće i tisuće velikih, bijelih galebova. Lete oko broda, a onda se spuste malo na brod, da se odmore. Kako su galebovi gladni, djevojčice im daju mrvice kruha. Galebovi su zahvalni pa i nadalje prate veliki, papirnati brod i neprestalno klikču: „Kla-kla-kla!“
Kada se brod potpuno udalji od obale, galebovi se vrate na kopno. Djevojčice i veliki, papirnati brod sada su sami posred velike, modre vode. Kamo će ih brod odnijeti? Zašto više nema galebova? Nasreću, doplivao je mali, plavi dupin i dugo se igrao oko broda. Zagnjurio bi se pod vodu i dugo ga ne bi bilo, a onda bi naglo iskočio iz mora i zabavljao malene djevojčice. Onda se odjednom mali dupin nečeg uplašio i pobjegao. Čega se to preplašio? Djevojčice ugledaju odjednom ispred broda neku čudnu, maglenu zavjesu. Brod plovi brzo prema magli, a onda potpuno uđe u maglu i zaustavi se. Više ne plovi. More je također nestalo. Djevojčice iziđu iz broda i stanu nogicama na tu čudnu maglu. Oko njih se gotovo išta ne vidi. Što moraju učiniti malene djevojčice? Pođu po magli. I hodaju dugo, dugo. Onda magla prestane, a one ugledaju bezbroj krasnih, blještavih, nebeskih zvijezda. Tu je i Mjesec. Aha, sada se sjete, da ono nije bila neka čudna magla, već su to bili oblaci! Hodale su i hodale po oblacima i tako stigle do neba. Marija dohvati jednu zvijezdu. Kako je lijepa! I sjajna. Zatim dohvati još jednu, pa još jednu, pa još jednu… Kako bi voljela pokupiti sve zvijezde pa ih mami ponijeti! Onu najveću zvijezdu dala bi tati. Nekoliko zvijezda bi morala dati i baki. Djedu bi odnijela Mjesec. Kada djed ode noću u ribolov, može ponijeti sa sobom Mjesec pa će mu ovaj svijetliti cijelu noć i djed će uloviti mnogo ribe.
Tako Marija pokupi mnogo zvijezda i već ih stavi u džep. Onda pogleda na nebo i vidje kako je nebo tužno i ružno bez zvijezda. Izvadi sve zvijezde iz džepa i stavi ih opet na njihovo mjesto.
Tada se djevojčice sjete tate i mame. Ajme, ako su se tata i mama već probudili i vidjeli da njihovih djevojčica nema kod kuće! Tata će biti jako zabrinut, a mama će možda plakati. Djevojčice moraju požuriti kući. Pozdrave Mjesec i zvijezde i potrče do oblaka. Hodaju po oblacima te pronađu svoj veliki, papirnati brod. Ukrcaju se u brod. Tu je i mali, plavi dupin, koji malo pogurne brod i ovaj zaplovi. Kada se približe kopnu, mali, plavi dupin mahne repnom perajom djevojčicama i otpliva natrag na pučinu. Djevojčice mu dugo mašu. Veliki, papirnati brod uskoro, praćen velikim jatom bijelih galebova, pristane uz obalu. Djevojčice požure kući, kako bi stigle prije nego se mama i tata probude.
Kamion za odvoz smeća stane baš ispod prozora dječje sobe. Motor kamiona radi veoma bučno, a ni sami radnici nisu baš jako tihi. Od sve te buke mala Marija se probudi. Već je dan. Na drugoj postelji Ana još spava. Marija sjedne na postelju i poviče: – Mama, je li dan?
Mama lagano otvori vrata dječje sobe i reče: – Dan je, Marijo, dan! Nemoj jako vikati, da ne probudiš sestru! Jesi li se naspavala?
Mama priđe Marijinoj postelji, poljubi nježno djevojčicu, a zatim je podigne i pođe s njom u dnevni boravak, odjenuti je. Plahta na drugoj postelji se pomakne. Ana, još snena, siđe s postelje. Protrlja oči. Sagne se do klompica i obuje se, a zatim krene u dnevni boravak za mamom i sestrom. Vani, u luci, upravo pristaje veliki, bijeli brod. Zatrubi: „Tuuuuuuu!“ Djevojčice začuju, kako trubi veliki brod. Nekako se čudno nasmiješe, a mama ni ne sluti zašto.
Počinje novi dan. Novi, veliki dan u životima malenih djevojčica velikih, crnih očiju.
ŽUTI CVIJET
(Sanja Rotim)
U jednom malom mjestu živjela je četrnaestogodišnja djevojčica Julija. Njeni roditelji nisu bili bogati, ali su imali pristojan život. Posjedovali su malu kuću, a ona je dijelila sobu sa svojom sestricom, pet godina mlađom od nje. Imala je i nerazdvojnog psića Bobija.
Julija je bila jednostavna i skromna djevojčica, svi su je voljeli. Nije bila posebno lijepa, moglo bi se reći, radi velikih ušiju i vrlo izraženog nosa kojeg je naslijedila od svog oca. Nekada je poželjela imati ljepši izgled i znala bi reći da bi i ona voljela biti lijepa kao neke njene vršnjakinje kojima se divila.
–Vidi kakav mi je nos. Baš sam ružna – ponekad bi komentirala.
Ali otac bi je upitao: – Misliš li ti da sam ja ružan?
– Što kažeš, tatice? Ti si najljepši na svijetu.
– Pa kako ćeš onda ti biti ružna kad na mene tako ličiš?
Možda joj se sviđao očev odgovor. Nije ona baš bila toliko opterećena svojim izgledom, imala je mnogo drugih stvari o kojima misliti. Samo ponekad bi joj došle te misli…
U njihovom susjedstvu stanovala je jedna starija gospođa Ljilja. Nije imala djece i otkako je ostala udovica uvijek je izgledala nekako usamljeno i tužno. Imala je prelijepu baštu punu cvijeća na koju je gledao prozor Julijine sobe.
– Gospođo Ljiljo, mogu li vam pomoći u nečemu, samo vi recite – uvijek bi joj govorila Julija.
– Draga djevojčice, ako hoćeš možeš mi pomoći u zalijevanju cvijeća. Ja se teško saginjem, baš bi mi bila od pomoći.
– Naravno da mogu, gospođo Ljiljo, svaki put kada treba. Ja obožavam cvijeće.
Tako bi Julija promatrala cvijeće sa prozora svoje sobe i uživala u tom pogledu. Na sebe je preuzela zadatak da ih zalijeva.
Kad bi Julija išla u školu Bobi bi je uvijek pratio. Na putu do škole su morali prijeći jednu veliku livadu. Bobi bi skakutao i koristio svaki trenutak da provede sa Julijom.
Čekao bi je ispred škole i onda bi se zajedno vratili kući. U polju je bilo raznog cvijeća, a Juliji se činilo da je jedan cvijet promatra. Ali nije odmah htjela ništa reći, misleći da je to ona sebi umislila.
Julija je imala jednu dobru prijateljicu Saru koja je dolazila često kod nje poslije škole. I Julija je išla kod nje, s Bobijem naravno. Igrale bi se, čavrljale, smijale. Možda je Bobi bio trun[2] ljubomoran na Saru.
Jedan dan na putu za školu Julija je opet primijetila onaj cvijet koji bi se okretao kada bi je ugledao.
– Bobi, čini li se tebi da mene onaj žuti cvijet gleda?
– Iskreno rečeno, i ja sam to primijetio. Nisam htio ništa reći pošto nisam bio siguran. Ali ako si i ti to primijetila…
– Čuješ, odoh ga pitati što hoće od mene – rekla je Julija.
Tako su se približili cvijetu žutih latica. Izgledao je kao minijatura sunca između zelenih travki.
– Čuješ, žuti cvijete. Meni se čini da ti mene gledaš svaki put kad ja prođem ovuda. Možda mi želiš nešto kazati?
– Baš si pogodila, draga djevojčice. Znam da si ti jedna dobra curica. Zato bih želio ispuniti tvoje želje. Imam tu moć. Ali možeš imati samo tri želje i moraš paziti da ih izrekneš na vrijeme prije nego što uvenem.
– Pusti ga, – rekao joj je Bobi – šta ćeš poželjeti kad imaš već sve.
– Dobro, razmislit ću. – odgovorila je Julija žutom cvijetu. Čavrljajući s Bobijem na putu kući, Julija je razmišljala što bi mogla poželjeti, ni sama nije znala. Ali kad je stigla kući i pogledala se u zrcalo, pala joj je na pamet jedna stvar koju je mogla tražiti od žutog cvijeta. Tako se vratila na livadu.
– Cvijete, voljela bih biti ljepša, možeš li mi ispuniti tu želju?
– Naravno. Računaj da je ovo tvoja prva želja i ne zaboravi da ne smijem uvenuti, ako hoćeš da se ispune i druge dvije želje.
– Hvala ti, žuti cvijete. Imat ću to na umu.
Promjena na Juliji nije bila trenutna. Svaki dan bi primijetila da su joj uši bile manje, isto kao i nos, trepavice gušće, kosa sjajnija.
– Tvoja kćerka je postala lijepa kao labud – govorile bi mami njene prijateljice.
– Kad su u ovom dobu, tako se odjedanput promijene – odgovarala bi mama.
Sada je i Julija bila svjesna svoje ljepote. I gospođa Ljilja bi joj davala komplimente kada bi došla zaliti joj cvijeće. Bobi bi lajao vani, čekajući je ispred vrata, ali ona je bila uvijek ispred zrcala. Zaljubila se u sliku koju je vidjela.
Posvećivala je sve manje vremena i sestrici. I Sara je prestala dolaziti pošto ni Julija nije više išla k njoj.
Julija se sjetila da je imala još dvije želje za izreći. Tako je opet otišla do cvijeta.
– Cvijete žuti, mogu li reći i drugu želju? Željela bih biti bogata.
– Može – odgovori joj cvijet – i nemoj zaboraviti na vrijeme izraziti treću želju. Ako uvenem neću ti je moći ispuniti.
– Neću to sigurno zaboraviti.
Kada se vratila kući, Juliju je čekalo veliko iznenađenje. Umjesto njene male kućice, našla je trokatnu vilu sa vrtom. Na vratima je stajao portir. Pružio joj je ruku da uzme njenu jaknu. Julija je htjela tražiti obrazloženje, ali prisjetila se da je upravo izrekla drugu želju.
Kada se popela do svoje sobe, ostala je otvorenih usta. Nije više dijelila sobu sa sestricom, već je imala sobu za sebe. I to koju sobu! Tako prostranu, s velikim krevetom u sredini poput onog na kojem spavaju princeze.
– Jupi! – bacila se na krevet i gledala na stropu naslikane anđele. Onda je ustala i otvorila ormar.
– Jao, lijepih haljina! I ove košulje baš će mi lijepo stajati.
Osjetila se toliko sretnom sada kada je imala sve ono što je mogla poželjeti. Kada je ušla mama u njenu sobu, tako elegantno obučena, našminkana i sa skupocjenim nakitom, malo joj je neobično djelovala. Nije ju nikada takvu vidjela. Njena mama je bila jednostavna, seoska žena.
– Tvoj otac je dobio odlično poslovno mjesto, tako da sada sebi možemo priuštiti i malo luksuza.
– Naravno, mama. Na bolje se uvijek lako naviknuti. Kako će biti iznenađene moje prijateljice kada mi vide garderobu.
– Nećeš više ići u školu, curice moja. Bogati ne pohađaju državne škole – objasnila joj je mama. – Dolazit će profesori ovdje i davati ti lekcije. Imat ćeš najbolje profesore koji se mogu poželjeti. Jednog za engleski, drugog za francuski, za matematiku…
U tom trenutku Julija se nije brinula za ono što joj je rekla mama, imala je u glavi samo svoju sobu i garderobu. Bobi je lajao ispod prozora čekajući je, ali mu ona rekla da prestane jer nije imala vremena. I gospođa Ljilja ju je čekala tužna, ali se nije htjela previše nametati.
Tako su prolazili dani i Julijina sreća se počela postepeno smanjivati. Postala je i sama toga svjesna. Pala joj je na pamet i misao što će joj sve te haljinice, ako ih nema kome pokazati. Profesorima sigurno nisu bile interesantne. Svaki dan je postajala sve tužnija.
– Kako je bilo lijepo ići u školu, družiti se sa prijateljicama, smijati se i šaliti – pomislila je.
Otvorila je prozor, da bi udahnula malo svježeg zraka, te je primijetila cvijeće gospođe Ljilje. Očito nije odavno bilo zalijevano. Najedanput se sjetila žutog cvijeta. Na brzinu se obukla.
– Nadam se da ću stići na vrijeme – pomislila je. Istrčala je iz kuće.
– Bobi, trči brže što možeš, idemo do cvijeta!
Žuti cvijet se nije primjećivao iz daljine.
– Bobi, nadajmo se da nije uvenuo. Joj, žuti cvijete, molim te, čekaj me!
Kada su se približili mjestu gdje je stajao žuti cvijet, skoro ga nisu prepoznali. Savio se, latice mu nisu više bile žute, nego smeđe. Skoro je uvenuo, ali, srećom, ipak je još bio živ.
– Cvijete, cvijete, molim te, nemoj me napustiti. Imam još jednu želju. Želim biti Julija od prije.
– Dobro, draga. Hvala Bogu, uvijek stignete na vrijeme.
– Što si htio reći time, cvijete?
– Ja sam glasnik Sunca, nosim njegove poruke. Rastem tu i tamo u travi i tražim dobre ljude. Trebam im dati do znanja da ne trebaju nikada poželjeti biti netko drugi – to su bile njegove zadnje riječi.
Na povratku kući Julija je bila mnogo zamišljena.
– Govorio sam ti ja da imaš sve – rekao joj je Bobi.
– Tek sada sam to shvatila, Bobi. Ti si mudriji od mene.
Kada su se vratili kući, nije više bilo vile s vrtom nego njezine drage, male kuće.
– Gospođo Ljiljo, stižem! Vidim da treba zaliti cvijeće.
– Hvala ti, draga. Nedostajala si mi.
Julija je otišla u svoju sobu koju je sada opet dijelila sa sestricom. Pogledala se u zrcalo.
– Sviđam se sama sebi, iako imam malo veći nos kao moj tata – pomislila je.
– Sutra idem u školu, jupi! A poslije škole ćemo otići do Sare. Što kažeš Bobi?
–Može! – odgovorio joj je Bobi i mahnuo veselo repom.
[1] nebeski svod
[2] sasvim malo, trunku