Rodila se 1843. godine u Solinu. Otac Marin, bio je najstariji sin solinskog glavara Petra Šperca, a majka, Talijanka iz Pirana, iz obitelji conte Vatta. Njegova supruga se nikako nije mogla naviknuti na život u Solinu, te kad se razboljela od malarije, s malom Vinkom vratila se u Piran i tamo ubrzo umrla. Djevojčica je polako zaboravljala Solin i dane provedene u Dalmaciji, u koju se nikad više nije vratila.
Svoje dane provedene u Solinu opisala je Vinka Šperac u knjizi „Ricordi della mia infanzia in Dalmatia“ (Sjećanja a na moje djetinjstvo u Dalmaciji).
Preselivši se u Piran mala Vice postala je Bice, Beatrice ili Vicenza Speraz. Kao mladu djevojku udali su je za dosta starijeg bogatog čovjeka, izvjesnog de Franceschi-a s kojim je imala dvije kćeri (Gilda i Nani). Taj brak joj, zbog njezinog avanturističkog i poduzetničkog duha, sigurno nije bio po volji te ga je odlučila prekinuti. Ostavila je muža, bogatstvo i dvoje djece i otisnula se u Milano, gdje je kao spisateljica i novinarka sama zarađivala za život i uzdržavala se. Uskoro se ponovo udala. Njezin drugi muž bio je Vespasiano Bignami, talijanski slikar i osnivač milanskog društva slikara Famiglia artistica. Za života bio je poznat pod nazivom „il nonno degli artisti“(djeda svih umjetnika).
Talijanska književnost Vinku Šperac poznake kao književnicu Beatrice Speraz, koja je objavljivala svoja brojna književna i druga ostvarenja pod muškim pseudonimom Bruno Spereani.
Šperac je bila emancipirana i javno, kroz svoje novinarske i književne radove, je zagovarala pravo glasa i druga građanska prava za žene, te pravo na obrazovanje i jednaku plaću za isti rad.
Njezin život odrazio se i na njezine romane i novele i novinske članke u kojima je često sadržana borba protiv čvrstih društvenih predrasuda. To je najizraženije u romanu „Nell’ingranaggio“(Među zupčanicima). U zupcima društvenog lanca sve ide prema određenom cilju i onaj/ona tko prekine taj točak kretanja – prekida i svoj vlastiti život i „ispada iz igre“. U novinskom članku „Le pittrici“ (Slikarice) zahtjeva jednaki društveni tretman za slikarice kao i za talijanske slikare. Kao njezino najbolje djelo spominje se roman Numeri e sogni(Brojevi i snovi) u kojem opisuje mladost jednog slikara u vječnoj borbi za preživljavanje kojeg na životu održava jedino ljubav prema slikarstvu i umjetnosti. Psihološka pristup i analiza prisutna je inače u svim njezinim djelima.
Pisala je novinske članke i prijevode s njemačkog, te je za života objavila više od 20 romana i 10 novela. Neka su njezina djela već za njenog života prevođena na francuski i češki. Nije nam poznato da postoji neki prijevod na hrvatski.
Vinka Šperac umrla je u Milanu 1923. godine. Godinu dana prije smrti prestala je pisati, a uskoro je i njezin opus pomalo počeo padati u zaborav. O njezinom radu u Hrvatskoj malo se malo zna.
(Izvori: www.domine.hr ; Žene Splita i Dalmacije – ženski vremeplov / Radmila Miletić Borčić ; Mirjana Kučer. – Split: Domine, 2007.)