(Izvor: Djela Mirjane Matić Halle. – Zagreb: Matica hrvatska, 2002.)
Rođena je u Solinu, 30. rujna 1912. Školu je počela polaziti u Mostaru, a završila u Zagrebu, gdje je neprekidno živjela.
Prva joj je novela objavljena u „Izvoru“, 1939. Pisala je prozu i drame. U onim novelama koje pripadaju tzv. muslimanskom krugu ironizirala je anakronizam begovske loze (Lilaj me, Markane), problematizirala metafiziku vlasti (Ibrahim-efendija), suptilnu igru spolova i arhetip ženstva (Žena teške sjene), dok se u prigorskom ambijentu tematski miješa egzistencijalna tjeskoba sa socijalnom bijedom (Prais Kablarov, Na rešetu), a u dalmatinskom (Jaka) obnavlja se šimunovićevski motiv dodirivanja urbanog i ruralnog. No za razliku od proze 30-ih godina, u kojoj je ruralni prostor pretežno imao jasniju povijesnu i društvenu povezanost, u njezinoj novelistici jačaju stihijne sile, refleksivnost i osjetljivost u likova, a ambijentalnost se zrcali u jako obilježenu jeziku. Lirska proza Lipe (1957.) također je primjer suradnje starijih s modernijim pripovjednim strategijama. U okvirnoj je priči insuficijentnu fabulu nadomjestila unutarnja napetost: u prednjem je planu ženski aspekt doživljavanja, suptilna analiza odnosa duhovnog i tjelesnog, osjećajnih i erotskih varki, te sofisticirana ideja o dubinskom nerazumijevanju među spolovima. U zrelijoj novelistici (Jugo, Divlji med) pripovjedački glas postaje lirski subjektivan, a jedina je akcija prostorno ograničeno kretanje sa znatnom promatračkom i fenomenološkom zadaćom. U opsežnom kolažiranom „Luka, ali ne apostol“ (1974.) distancirani epski pripovjedač u isprekidanoj naraciji i uz pomoć monocentričnog stajališta središnjeg lika problematizira pitanje pojedinačne slobode, odnos umjetnika i vlasti, zavičajnost, razne stvaralačke antinomije, metafiziku spolova. Atemporalni prekidi u radnji imaju skromnije esejističko i metatekstualno naličje. U njezinim dramama „Teške sjene“ (HNK, 1950.) i „Veliki val“ (HNK, 1966.) dijalozi ne vode do dramskog zaoštravanja u radnji. Prevladava metaforičan i dijalektalno obojen jezik, te specifičnost u atmosferi i miljeu. Tragikomedija „Protekcionaš“ („Mogućnosti“, 1970.) temelji se na beckettovski grotesknoj igri identitetima. Matić-Halle je bliska onim hrvatskim piscima koji su propitkivali razne egzistencijalne značenjske razine, a provodni motiv njezine proze bila je psihološka i ontološka matrica ljubavnog zanosa.
(Izvor: Leksikon hrvatskih pisaca. – Zagreb: Školska knjiga, 2000.)