Rođen je u Grohotama na otoku Šolti, 11. lipnja 1849. godine.
Nakon Velike realke u Spkitu pohađao je inženjerski odjel Politehničke škole u Grazu (1870.-1873.), ali zbog nedostatka sredstava ne završava studij, već se zapošljava kao učitelj u nižoj realnoj gimnaziji u Šibeniku. Dobivši stipendiju polazi crtaći odjel Kunstgewerbeschule u Beču. Projektirao je i restaurirao brojne zgrade u Splitu i okolici (splitsko općinsko kazalište, kuća Šperac i dr.).
Istaknuta je Bezićeva djelatnost na polju antičke i starohrvatske arheologije i zaštite spomenika. Tri desetljeća crtao je arheološke nalaze iz Salone i okolice surađujući s Bullettino di archeologia e storia dalmata, zatim u Društvu za proučavanje hrvatske arheologije Bihać i u bečkom godišnjaku za zaštitu spomenika Mittheilungen der k.k. Zentralkommission für Denkmalpflege. Bio je dopisni član Središnjeg povjerenstva za zaštitu spomenika u Beču i član društva Bihać te vrlo aktivan u kulturnom i političkom životu Splita i istaknut u narodnom preporodu.
Umro je u Splitu, 2. srpnja 1906. godine.
(Izvor: Hrvatski biografski leksikon : sv. 1. – Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1983.)