Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

Znamenite osobe

Rođen je 1920. godine u Prološcu kraj Imotskoga. Diplomirao je klasičnu filologiju, arheologiju i povijest. Od 1950. do 1986. radio je u Arheološkom muzeju u Splitu. Bavi se prapovijsenom arheologijom i numizmatikom. Uglavnom je objavljivao u „Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku“. Istraživao je i na solinskom području, a svoje nalaze opisuje u „Pregledu prahistorije na solinskom području“ 1960. godine.

(Izvori: Hrvatska enciklopedija: sv. 7. – Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, 2005. ; Vranjic kroz vjekove / Duško Kečkemet; Ivo Javorčić. – Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 1984.)

matichalle

 (Izvor: Djela Mirjane Matić Halle. - Zagreb: Matica hrvatska, 2002.)

Rođena je u Solinu, 30. rujna 1912. Školu je počela polaziti u Mostaru, a završila u Zagrebu, gdje je neprekidno živjela.
Prva joj je novela objavljena u „Izvoru“, 1939. Pisala je prozu i drame. U onim novelama koje pripadaju tzv. muslimanskom krugu ironizirala je anakronizam begovske loze (Lilaj me, Markane), problematizirala metafiziku vlasti (Ibrahim-efendija), suptilnu igru spolova i arhetip ženstva (Žena teške sjene), dok se u prigorskom ambijentu tematski miješa egzistencijalna tjeskoba sa socijalnom bijedom (Prais Kablarov, Na rešetu), a u dalmatinskom (Jaka) obnavlja se šimunovićevski motiv dodirivanja urbanog i ruralnog. No za razliku od proze 30-ih godina, u kojoj je ruralni prostor pretežno imao jasniju povijesnu i društvenu povezanost, u njezinoj novelistici jačaju stihijne sile, refleksivnost i osjetljivost u likova, a ambijentalnost se zrcali u jako obilježenu jeziku. Lirska proza Lipe (1957.) također je primjer suradnje starijih s modernijim pripovjednim strategijama. U okvirnoj je priči insuficijentnu fabulu nadomjestila unutarnja napetost: u prednjem je planu ženski aspekt doživljavanja, suptilna analiza odnosa duhovnog i tjelesnog, osjećajnih i erotskih varki, te sofisticirana ideja o dubinskom nerazumijevanju među spolovima. U zrelijoj novelistici (Jugo, Divlji med) pripovjedački glas postaje lirski subjektivan, a jedina je akcija prostorno ograničeno kretanje sa znatnom promatračkom i fenomenološkom zadaćom. U opsežnom kolažiranom „Luka, ali ne apostol“ (1974.) distancirani epski pripovjedač u isprekidanoj naraciji i uz pomoć monocentričnog stajališta središnjeg lika problematizira pitanje pojedinačne slobode, odnos umjetnika i vlasti, zavičajnost, razne stvaralačke antinomije, metafiziku spolova. Atemporalni prekidi u radnji imaju skromnije esejističko i metatekstualno naličje. U njezinim dramama „Teške sjene“ (HNK, 1950.) i „Veliki val“ (HNK, 1966.) dijalozi ne vode do dramskog zaoštravanja u radnji. Prevladava metaforičan i dijalektalno obojen jezik, te specifičnost u atmosferi i miljeu. Tragikomedija „Protekcionaš“ („Mogućnosti“, 1970.) temelji se na beckettovski grotesknoj igri identitetima. Matić-Halle je bliska onim hrvatskim piscima koji su propitkivali razne egzistencijalne značenjske razine, a provodni motiv njezine proze bila je psihološka i ontološka matrica ljubavnog zanosa.
(Izvor: Leksikon hrvatskih pisaca. - Zagreb: Školska knjiga, 2000.)

Rodio se u Solinu 8. veljače 1887. godine. Bio je u rodu tada već uglednim arheologu don Frani Buliću, koji je, vjerojatno utjecao na Katićev životni put i opredjeljenje. Posvetio se, naime, svećeničkom zvanju i studiju povijesti. poslije osnovnog školovanja u Solinu pohađao je Klasičnu gimnaziju u Splitu (do 1906. godine), a onda bogosloviju u Zadru (do 1910. godine). Bio je zatim kratko doba župnik u Čaporicama kod Trilja. Godine 1912. upisao je na zagrebačkom sveučilištu prirodne znanosti: fiziku, matematiku i prirodopis, no od nadležnih crkvenih vlasti nije dobio dopuštenje za taj studij pa se morao vratiti župnikovanju, što je radio sve do 1919. godine. Tada odlazi u Zagreb studirati hrvatski jezik i književnost i povijest. Diplomirao je 1923. godine. Na istom je fakultetu postigao doktoratpovijesnih znanosti 1933. godine radom „Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira“. Poslije diplomiranja predavao je na državnim gimnazijama po Dalmaciji; u Sinju, Kninu i Splitu. Od 1933. do 1941. godine bio je direktor Biskupske klasične gimnazije s pravom javnosti u Splitu. Dolaskom Talijana u grad, u proljeće 1941. godine, da bi izbjegao hapšenje, prelazi u Zagreb. Tamo je najprije ravnatelj II. realne gimnazije do 1942. godine, a potom do svršetka rata, profesor povijesti na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Godine 1945. postavljen je za rukovoditelja Kninskog muzeja i dodijeljen je Arheološkom muzeju u Splitu, kojemu je od 1947. do 1954. godine kustos, a otad do umirovljena, 1959. godine znanstveni suradnik. Umro je dvije godine poslije, točnije 26. kolovoza 1961. godine.
Znanstveni rad Lovre Katića obuhvaća nekoliko područja. To su povijest proprie dictu,u što valja ubrojiti i pokoji rad iz crkvene povijesti, zatim povijesna topografija u uskoj vezi s povijesnim, konkretnim pitanjima te manjim dijelom arheološke teme i pokoja iz povijesti umjetnosti.Katić je, odgojen u onodobnoj aktualno „školi“ oslonjenoj na postignuća Račkog i Šišića i na tadašnjemu kritičkome duhu, želio biti egzaktnim tumačem povijesnih ličnosti i događaja pa je istražujući minula stoljeća, nastojao slijediti upravo onaj znanstveni postupak koji ponajprije počiva na proučavanju i procjeni izvora, one dostupne građe na kojoj se temelji svako sustavno tumačenje prošlosti. Odatle i Katićeva zabrinutost spoznajom da je u „krv i život naroda“ ušlo mnogo neprovjerenih i „neutvrđenih činjenica“, nešto što ni s povijesnim tijekom niti s historiografskom metodom ne bi smjelo niti ni u kakvoj vezi.Uza znanstveni rad, Katić je popularizirao hrvatsku povijest, približavao je običnu čitatelju, obrazovanu ali i neuku čovjeku, pri čemu je često nastojao i literarnu crtu unijeti u škrtu stvarnu okosnicu oko koje se gradila spoznaja hrvatske povijesti ranog srednjeg vijeka.Objavljena su mu djela: Borba Grgura Ninskog sa splitskim nadbiskupom Ivanom (1925.), Stopama hrvatskih narodnih vladara (1929.), Na vratima hrvatske povijesti (1930.), Svoji na svome (1932.), Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira (1932.), Sveta Mala Terezija (1932.), Povijest katoličke crkve (1933.), Ubavo selo : pripovijesti (1934.), Kraljica Jelena : roman iz doba hrvatskih vladara (1935.), Pregled povijesti Hrvata (1938.), Vođa po starohrvatskom Solinu (1939.), Tri najveća hrvatska kralja (1943.), Hrvatska poviest I. za VIII. razred srednjih škola (1943.), Kratka poviest Hrvata (1946.), Solin od VII do XX stoljeća (1971.), Davni glasovi iz solinskih ruševina (1976.) i dr.Katić je objavio brojne radove u časopisima, almanasima, zbornicima i novinama (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Starohrvatska prosvjeta, Bogoslovska smotra, List biskupije splitsko-makarske, Hrvatsko kolo, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Riječ, Pučka prosvjeta, Hrvatska straža, Novo doba, Katolički list, Hrvatski narod, Spremnost i dr.)

(Izvor: Rasprave i članci iz hrvatske povijesti / Lovre Katić. – Split: Književni krug, 1993.)

Rođen je u Solinu, 8. travnja 1905. Gimnaziju je završio u Splitu, a diplomirao je 1930. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje mu je profesor bio i brat Jozo. Ptom radi u Splitu kao nastavnik crtanja u gimnaziji (1931.-1943. i 1946.1947.) te kao ravnatelj Škole za primijenjenu umjetnost (1948.1949.). Organizirao je i vodio Školu za likovni odgoj u izbjegličkom logoru u El Shattu (1944.-1945.). Od 1950. do umirovljenja 1965. radi kao crtač u Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu.  Slikao je u ulju (Akt, 1930., Portret moje žene, oko 1940.) i akvarelu (Dječja igra, oko 1940.) te crtao prizore iz života u logoru (Život u jednom šatoru, Slikarski atelier, 1944., Partizanska radionica, 1945.) Od 1950. crtežom dokumentira narodnu baštinu, posebno Istre i Dalmacije, prikazujući kuće i njihov inventar, oruđa, glazbala, nošnje i dr. Sudjelovao je na Godišnjoj izložbi hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940.) , izložbama zbjega iz El Shatta (El Shatt 1944., Aleksandrija, Kairo, Split 1945.) i umjetnika partizana (Zagreb 1945., 1974.) Njegovi radovi (1750 crteža u 52 sveska i terenski izvještaji) vrijedno su gradivo za proučavanje hrvatske tradicijske kulture, a čuvaju se u Institutu za etnologiju i folkloristiku.
Umro je u Zagrebu, 13. listopada 1982.

(Izvor: Hrvatski bibliografski leksikon : sv. 7. – Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2009.)

Crkvene knjige s kraja V. i početka VI. stoljeća, Liber ponticifalis, kao i povjesničari tog vremena navode da je papa sv. Kajo (Gaj) bio rodom iz Salone i roda Dioklecijanova. Kajo je postao papa 283 godine. Pokopan je u Rimu, 22. travnja 296. godine, u katakombama sv. Kalista.

Ovom znamenitom Salonitancu zahvalni Solinjani podigoše crkvu sv. Kaja 1826. godine. Splitska crkva i službeno uvodi kult sv. Kaja u svoju dijacezu 1723. godine, a njegov blagdan se slavi 22. travnja.

Sveti Kajo se prikazuje , poput ranokršćanskih papa, s kratkom bradom i palijem. Tijaru mu dodaju tek od X. stoljeća.

(Izvor: Sveti Dujam i salonitanski mučenici / Bogdan Šušnjar. – Split: Naklada Bošković, 2004. ; Opći religijski leksikon. – Zagreb: Leksikografski zavod «Miroslav Krleža», 2002.

 

.