Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

Znamenite osobe

gizdicj

Rođen je 1965 godine. Radio je u Dalmacijacementu, Mjesnoj zajednici Klis, kao profesionalni tajnik u HSS-u u Splitu, a zadnjih pet godina radi u Suton tisku.
Prvu knjigu je napisao o povijesti Nogometnog kluba Uskok iz Klisa kada je imao 21 godinu, a do kraja 2010. godine je objavio 52 naslova. Najviše piše o nogometu, o NK Hajduku je napisao čak 13 knjiga, a piše i o streljaštvu, tenisu, rukometu, planinarstvu i drugim sportovima te klubovima i sportašima s područja Splita, Solina, Klisa, Kaštela, Trogira, Visa, Brača, Imotskog i drugih dalmatinskih mjesta.
Napisao je više knjiga iz povijesti solinskog sporta: 10 godina Tenis kluba Dalmacijacement (2004.), 50 godina streljačkog društva Dalmacijacement Solin (2000.), Balun pokraj Jadra : od Dioklecijana do Solin Građe (2001.), RK Solin : 50 godina rukometa u Solinu (2006.), HNK Sloga : 80 godina nogometa u Mravincima : 1925.-2005. (2005.), Iz povijesti sporta solinske prodoline (2006.), Solinske sportske legende (2010.).

(Izvor: Slobodna Dalmacija, 25. veljače 2011.)

spomenik poginulim vranjianima

Rođen je u Vranjicu 1920. godine, a umro u Beogradu 1978.
Značajniji radovi: Spomenik poginulim Vranjičanima u II. svjetskom ratu, mozaik (Vranjic, 1956.); Borska zapažanja, mozaik (Bor, 1960.); Igmanski marš, ulje na platnu; Partizanska spomenica, mozaik (Užice, 1961.). Sudionik je putujuće izložbe Jugoslavenska tapiserija u Smitsonianu 1965. godine.



Spomen-mozaik palim Vranjičanima
(Izvor: Vranjic kroz vjekove / Duško Kečkemet ; Ivo Javorčić. - Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije, 1984.)

zelic odlikovanje

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman predaje orden Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za posebne zasluge u kulturi prof. Benedikti Zelić

Rodila se 1918. godine u Mravincima, u težačkoj obitelji. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, kao dijete bez oca, s velikim majčinim samoprijegorom i pomoći strica File, otišla je kao prvo žensko dijete iz njezina sela na daljnje školovanje u Split. Godine 1937. maturirala je na Ženskoj realnoj gimnaziji. U Zagrebu je upisala hrvatsku povijest s klasičnom arheologijom i diplomirala je u srpnju 1941.
Tijekom rata, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, radila je kao profesorica suplentica u gimnazijama u Glini, Sisku i Zagrebu. Nakon rata i „križnog puta“ (od Dravograda do Osijeka) i dvogodišnje stanke zbog nepriznavanja valjanosti sveučilišne diplome stečene u NDH, radila je kao profesorica u Gimnaziji u Sinju i Ekonomskom tehnikumu u Splitu (1947.-1952.). S obiju tih škola je bila otpuštena jer njezin rad „ne odgovara idejnim i odgojnim ciljevima škole“. Nakon drugog izgona iz škole, 1952. godine , zaposlila se kao arhivistica u netom otvorenom Državnom arhivu u Splitu, gdje je radila do mirovine, 1965. godine. U Arhivu se bavila znanstveno-istraživačkim radom. Njezin se znanstveni rad odvijao na dvjema razinama: na prikupljanju, uređivanju i objavljivanju izvorne arhivske građe i pisanju rasprava i članaka na trima područjima: o povijesti Dalmacije u drugoj polovini XIX. stoljeća (najviše o hrvatskom narodnom preporodu), o najstarijoj hrvatskoj kulturnoj i političkoj povijesti te o pismu i spomenicima na hrvatskoj ćirilici (bosančici).
Plod njezina rada je preko sto objavljenih članaka, stručnih i znanstvenih rasprava i zbirki izvora. Kada se Hrvatska osamostalila mogla je izabrane članke i rasprave objaviti u trima zasebnim knjigama, a uz to nekoloko knjiga zasebnih monografija. Imala je poteškoća u svom znanstvenom radu, osobito nakon hrvatskog proljeća. Zato je bila posve zapostavljena od znanstvenih ustanova i njihovih znanstveno-istraživačkih tijekova, što je ipak nije priječilo baviti se znanstvenim radom. Za njezin ju je rad predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića koje je, njoj i skupini starijih hrvatskih povjesničara, osobno uručio 10. travnja 1997. godine. Iste godine dobila je Nagradu Grada Splita za životno djelo.
Nakon 2000.-te godine morala je posve prestati znanstveno raditi zbog ubrzanog slabljenja vida i gotovo posvemašnje sljepoće.
Objavila je sljedeće naslove: Bosančica u Srednjoj Dalmaciji (1961.), Korespondencija Mihovila Pavlinovića (1962.), Hrvatski narodni preporod i Mihovil Pavlinović (1962), Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti (1994.), Jezik i pisma Hrvata (1997.), Od Kuka do Mravinaca (1997.), Bosančica ili hrvatska ćirilica u Srednjoj Dalmaciji (2000.).

(Izvor: Nezavisna Država Hrvatska (1941.-1945.) u mom sjećanju / Benedikta Zelić. – Split: Naklada Bošković, 2007.)

zelic miroslavovo evangjelje          zelic miroslavovo evangjelje2 

Na temelju grafijskih i ikonografskih značajki Miroslavova Evanđelistara, koji se mogu naći jedino u krstjanskim i katoličkim tekstovima, Benedikta Zelić-Bučan je dokazala da ovaj spomenik pripada riznici hrvatske pismenosti i kulture.

Rođen je u Postirama na Braču, 29. kolovoza 1903. godine. Završio je medicinu u Zagrebu, a zatim je specijalizirao kardiologiju. Bio je primarij na odjelu za srčane bolesti u Merkurovu sanatoriju u Zagrebu. Godine 1932. je zbog političkih razloga otpušten iz državne službe. 1940. je emigrirao u Slovačku, a potom u Njemačku. U vrijeme proglašenja Nezavisne Države Hrvatske član je hrvatskog državnog vodstva. Prvi je poslanik NDH u Njemačkoj, a zatim je poslanik u Bukureštu i Budimpešti. Pri kraju rata odlazi u Španjolsku, potom u Argentinu, gdje radi u Direkciji za useljenike. Nakon pada Juana Perona 1955. odlazi u Venezuelu i radi kao voditelj odjela u američkoj bolnici u Caracasu, gdje je i umro u rujnu 1970.

(Izvor: Hrvatski leksikon : 1. sv. – Zagreb: Naklada leksikon, 1996.)

Kršćanstvo u Dalmaciji prisutno je još od apostolskih vremena. U Iliriku je uspješno djelovao sv. Eleuterije Ilir, ubijen zajedno sa svojom majkom Antijom god. 140. Dokumenti govore i o misionarskom djelovanju sv. Venancija u drugoj polovini 3. stoljeća. Iz tog vremena je i spomen sv. Feliksa iz Salone, koji je umro mučeničkom smrću 299. godine. Moći mu se čuvaju u Martaini u Apuliji. Od toga doba postoji organizirana crkva sa svojim svećenstvom, biskupima i mučenicima.
Sv. Dujam je, zahvaljujući Venancijevim predradnjama, organizirao biskupiju u Saloni. Umro je mučeničkom smrću 304. godine, zajedno s Anastazijem (Stašom), Mavrom Solinskim, Asterijem, Antiohijanom, Gajanom, Pavlinijanom, Septimijem i Telijem. Oko 614. godine, nakon što su Avari razorili Salonu, biskupija se gasi. Za cara Heraklija biskupija je obnovljena, ali sa sjedištem u Splitu.
Opat Martin prenio je god. 641. u Rim, po nalogu pape Ivana IV. (Dalmatinca iz Salone), dio relikvija desetero dalmatinskih i istarskih ranokršćanskih mučenika. Te su relikvije bile pohranjene u Saloni pa prenesene u Split kako ih ne bi oskvrnuli pridošli poganski Hrvati. Riječ je o ostatcima suknara Anastazija, biskupa Mavra Solinskog, Dujma i Venancija, prezbitera Asterija (Zvjezdana), vojnika Antiohijana, Gajana, Pavlinijana, Septimija i Telija. Tamo su položene u kapelu sv. Venancija, kraj krstionice u sklopu Lateranske bazilike i prikazani na mozaiku.

(Izvor: Leksikon svetaca / Erhard Gorys. – Jastrebarsko: Naklada Slap, 2003.