Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

Znamenite osobe

spearcv

Rodila se 1843. godine u Solinu. Otac Marin, bio je najstariji sin solinskog glavara Petra Šperca, a majka, Talijanka iz Pirana, iz obitelji conte Vatta. Njegova supruga se nikako nije mogla naviknuti na život u Solinu, te kad se razboljela od malarije, s malom Vinkom vratila se u Piran i tamo ubrzo umrla. Djevojčica je polako zaboravljala Solin i dane provedene u Dalmaciji, u koju se nikad više nije vratila.
Svoje dane provedene u Solinu opisala je Vinka Šperac u knjizi „Ricordi della mia infanzia in Dalmatia“ (Sjećanja a na moje djetinjstvo u Dalmaciji).
Preselivši se u Piran mala Vice postala je Bice, Beatrice ili Vicenza Speraz. Kao mladu djevojku udali su je za dosta starijeg bogatog čovjeka, izvjesnog de Franceschi-a s kojim je imala dvije kćeri (Gilda i Nani). Taj brak joj, zbog njezinog avanturističkog i poduzetničkog duha, sigurno nije bio po volji te ga je odlučila prekinuti. Ostavila je muža, bogatstvo i dvoje djece i otisnula se u Milano, gdje je kao spisateljica i novinarka sama zarađivala za život i uzdržavala se. Uskoro se ponovo udala. Njezin drugi muž bio je Vespasiano Bignami, talijanski slikar i osnivač milanskog društva slikara Famiglia artistica. Za života bio je poznat pod nazivom „il nonno degli artisti“(djeda svih umjetnika).
Talijanska književnost Vinku Šperac poznake kao književnicu Beatrice Speraz, koja je objavljivala svoja brojna književna i druga ostvarenja pod muškim pseudonimom Bruno Spereani.
Šperac je bila emancipirana i javno, kroz svoje novinarske i književne radove, je zagovarala pravo glasa i druga građanska prava za žene, te pravo na obrazovanje i jednaku plaću za isti rad.
Njezin život odrazio se i na njezine romane i novele i novinske članke u kojima je često sadržana borba protiv čvrstih društvenih predrasuda. To je najizraženije u romanu „Nell'ingranaggio“(Među zupčanicima). U zupcima društvenog lanca sve ide prema određenom cilju i onaj/ona tko prekine taj točak kretanja – prekida i svoj vlastiti život i „ispada iz igre“. U novinskom članku „Le pittrici“ (Slikarice) zahtjeva jednaki društveni tretman za slikarice kao i za talijanske slikare. Kao njezino najbolje djelo spominje se roman Numeri e sogni(Brojevi i snovi) u kojem opisuje mladost jednog slikara u vječnoj borbi za preživljavanje kojeg na životu održava jedino ljubav prema slikarstvu i umjetnosti. Psihološka pristup i analiza prisutna je inače u svim njezinim djelima.
Pisala je novinske članke i prijevode s njemačkog, te je za života objavila više od 20 romana i 10 novela. Neka su njezina djela već za njenog života prevođena na francuski i češki. Nije nam poznato da postoji neki prijevod na hrvatski.
Vinka Šperac umrla je u Milanu 1923. godine. Godinu dana prije smrti prestala je pisati, a uskoro je i njezin opus pomalo počeo padati u zaborav. O njezinom radu u Hrvatskoj malo se malo zna.

speracv2

(Izvori: www.domine.hr ; Žene Splita i Dalmacije - ženski vremeplov / Radmila Miletić Borčić ; Mirjana Kučer. - Split: Domine, 2007.) 

bulicv

Rodila se u Solinu u poznatoj obitelji Šperac 1884. Njezin djed Stjepan bio je brat Marina Šperca, oca Vinke Šperac poznate kao Bruno Sperani.
Bila je vrsna kroničarka svoga vremena i novinarka splitskog dnevnika Novo doba koji je izlazio između dva svjetska rata.
Kada je 1925. u Splitu počeo s radom Ženski pokret, Vinka Bulić bila je jedna od najvidljivijih i najaktivnijih članica. Zajedno s dr. Jelkom Perić sudjelovala je u radu Male ženske antante u Pragu 1927. godine, organizacije žena koju su1923. osnovale ženske organizacije država Jugoslavije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, Rumunjske i Grčke.
U Novom dobu pisala je o feministicama i feminističkom pokretu, između ostalog i o Međunarodnom feminističkom kongresu u Dubrovniku, 1936. godine, gdje je bila dio šestočlane hrvatske ženske delegacije kojoj nije bio dozvoljen rad na kongresu organiziranom od strane jugoslavenskog Ženskog pokreta.
Osim u Novom dobu, pisala je u Hrvatskom dnevniku, Hrvatskoj reviji, Ženskom svijetu, Jutarnjem listu, Hrvatskoj straži i drugim časopisima. Pišući tih godina o ženama u Dalmaciji i Hrvatskoj Vinka Bulić naglašava važnost sudjelovanja žena na političkim zborovima na kojima zdušno podržavaju hrvatsku politiku stavljajući nacionalne interese ispred ženskog interesa i borbe za pravo glasa.
Za života vodila je aktivnu prepisku s mnogim znamenitim ženama svoga vremena (Elza Kučera, Jelka Perić, Zofka Kveder Demetrović, Mira Vodvarka Kočonda, Ivana Brlić Mažuranić i druge).
Vinka Bulić bila je i planinarka i članica Hrvatskog planinarskog društva Mosor.
Sudar s velikom neimaštinom, siromaštvom i gladi koja je vladala Zagorom potaknuo je da se bavi humanitarnim radom, skupljajući pomoć posebno za siromašnu djecu splitske Zagore.
Mnogi su je suvremenici pamtili kao vjernu suradnicu i osobu od povjerenja don Frane Bulića, čijem je nećaku Mati Buliću bila životna partnerica i s kojim je imala troje djece. U svojoj oporuci don Frane Bulić izričito traži da za njegovu ostavinu pobrine upravo Vinka Bulić. Njezini dnevnici o suradnji s don Franom Bulićem i o životu za vrijeme drugog svjetskog rata se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu.
Tijekom svog života ova je iznimna žena predano radila na prikupljanju i arhiviranju građe koja svjedoči o vremenu u kojem je živjela. Autorica je publikacije Naša narodna umjetnost, koju je 1931. godine izdao splitski Etnografski muzej.
Vinka Bulić aktivno je radila i stvarala do pred sam kraj života. Umrla je u Splitu 1965. u 81. godini života.

(Izvori: Žene Splita i Dalmacije - ženski vremeplov / Radmila Miletić Borčić ; Mirjana Kučer. - Split: Domine, 2007. ; Hrvatski biografski leksikon : sv. 2. - Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1989. ; www.domine.hr)

zizicb

Rođen je 8. studenog 1934. u Solinu. Diplomirao je pravo u Zagrebu 1957. godine, a od 1960 do 1964. radi kao dramaturg u Zagreb filmu.
Kao redatelj debitira dokumentarnim filmom Poplava (1964.), o velikoj poplavi u Zagrebu. Slijede zapaženi dokumentarni filmovi Pohvala ruci (1968.) - montažno ritmički vrlo efektno djelo o pravljenju violina i Otkopčati dugme (1968., Srebrna medalja Beograd na festivalu u Beogradu) - o rehabilitaciji uzete djece. Početkom 70-ih realizira niz kratkih igranih filmova u rasponu od stiliziranih s komponentama fantastike i nadrealizma (Madeleine, mon amour! 1971., Putovanje 1972. - Zlatna medalja Beograd) do onih eksplicitnije suvremene aktualne tematike (Moji dragi susjedi 1972., Šala 1973., Nož 1974., Posljednja utrka 1975.). Već prvim cjelovečernjim igranim filmom Kuća (1975.) suvremenom dramom direktora (F. Šovagović), nekadašnjeg borca koji se ne snalazi u novim društvenim okolnostima i, zaljubivši se u mladu djevojku (J. Kaloper), izdaje svoje principe, osvaja Veliku zlatnu arenu na festivalu u Puli. Taj uspjeh, kao prvi redatelj sa svoja prva dva djela, ponavlja i "gastarbajterskom dramom" Ne naginji se van (1977.). Suvremene tematike je i Daj što daš (1979.), o ljubavi dvoje mladih iz različitih društvenih slojeva. Napokon, razrađujući temu "gastarbajterstva" i iseljeništva, realizira vizualno vrlo atraktivni Rani snijeg u Münchenu (1984.). I dalje režira kratke filmove, ističu se dokumentarni Ivana (1981., Nagrada Kata Pejnović) o hendikepiranoj djevojčici, te Ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu (1985.) i Emanuel Vidović (1989.) likovne tematike, kratki igrani Presa (1981.) o usamljenosti žene i eksperimentalni Jedan život (1984.). Nagrađivan na festivalima kratkog metra (Oberhausen, Leipzig, Krakow, Sofija, Trst, New York, Atlanta i dr.). Osim u Hrvatskoj, snimao je igrane i dokumentarne filmove u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Češkoj.
2009. godine objavio je memoarsku prozu Pješčana ura : sjećanja na Solin, Split, Pulu i Zagreb.

(Izvor: www.film.hr)

milisicn

Rođen je 21. ožujka 1939. u Sv. Kaju u Solinu.
Kao srednjoškolac i student od 1955. do 1964. godine svako ljeto provodi na istočnoj jadranskoj obali i otocima, u društvu s profesionalnim ribarima, gdje upoznaje razne tajne i tehnike ribolova kao i razna ribolovna sredstva i opremu.
Godine 1960., nakon završetka srednje škole za primijenjenu umjetnost u Splitu (odjel primijenjene grafike), upisuje studij Fakulteta za tjelesni odgoj i zdravstvenu kulturu u Zagrebu. Završetkom studija zapošljava se kao profesor na srednjoj školi u Splitu, gdje radi 15 godina kao sportski pedagog.
Godine 1982. prelazi na dužnost inspektora morskog i slatkovodnog ribarstva za Dalmaciju, a 1986. na dužnost republičkog inspektora morskog i slatkovodnog ribarstva u tadašnjem Republičkom komitetu za poljoprivredu i šumarstvo u Zagrebu, da bi 1990. prešao u Ministarstvo pomorstva, također kao republički inspektor morskog ribarstva. Godine 1995. ponovno prelazi u Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva – Sektor morskog ribarstva. Od 1. travnja 1997. je viši savjetnik-načelnik Odjela morskog ribarstva u Upravi ribarstva.
Godine 1987., zajedno s dr. sc. Pericom Cetinićem objavljuje priručnik za sportske ribolovce pod nazivom Sportski ribolov na moru, dok mu 2008. izlazi priručnik Udičarenje na Jadranu.
Objavio je više djela o jadranskoj fauni: Školjke i puževi Jadrana (1991., 2002.), Sva riba Jadranskog mora (1994., 2003., 2007.), Glavonošci (2000.), Ribe, rakovi, školjke i ostali živi svijet jadranskog podmorja (2006.), Tajni život jadranskog podmorja (2007.), Glavonošci, školjke i puževi Jadrana (2007.), Enciklopedija jadranskih koralja (2008.), Jadranski rakovi deseteronošci (2008.).
Za opsežno ihtiološko djelo Sva riba Jadranskog mora, predstavljeno na Interliberu '95. u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dodijelila mu je povelju Josip Juraj Strossmayer za najbolji izdavački pothvat iz područja prirodnih znanosti u 1994. godini.
Godine 1993. u Supetru na Braču prvi puta javno predstavlja svoju bogatu malakološku zbirku jadranskih puževa i školjaka. U Solinu 1997. godine postavlja izložbu pod nazivom Malakološka fauna hrvatskog Jadrana, a svoju malakološku zbirku izlaže godinu dana kasnije u Dioklecijanovim podrumima u Splitu na Međunarodnom sajmu turizma povodom obilježavanja tisuću godina prvog spomena ribarstva u Hrvata.

(Izvor: Ribe, rakovi, školjke i ostali živi svijet jadranskog podmorja / Neven Milišić. – Split: Marjan tisak, 2006.)

 

marovic sime

Rodio se 25. svibnja 1952. u Mravincima. Osnovnu školu završio je u Solinu 1966., a sjemenišnu klasičnu gimnaziju u Splitu, 1970. godine. Filozofsko-bogoslovni fakultet završio je 1977. god., gdje je diplomirao 1981. god., a 1977. god. zaređen je za svećenika.
Od 1981. do 1989. studirao crkvenu glazbu u Rimu, na Papinskomu Institutu za crkvenu glazbu, gdje je (1985.) postigao licencijat iz crkvene glazbe (Mušica sacra) naslov crkvenoga orguljaša (Organista da Chiesa) 1987. Magisterij Gregorijanskoga pjevanja (Canto gregoriano) postigao je 1988. god. radnjom Il Sacramentario del tesoro della cattedrale di Split 624 (Sakramentar iz riznice splitske prvostolnice 624). Crkvenu skladbu (kompoziciju) (Composizione sacra) diplomirao je 1989. god., u klasi prof. mo. Domenica Bartoluccija.
Godine 1989. imenovan je kapelnikom stolne crkve Sv. Dujma u Splitu. Od 1989. do 1996. god. profesor je glazbene umjetnosti u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji Don Frane Bulića. Od 1991. predavač je na Katehetskomu institutu u Splitu, a od 1995. je honorarni predavač na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
U umjetničko-nastavno zvanje docenta promaknut je 2000. godine, a za izvanrednoga profesora 2005. godine. Pročelnik je katedre za liturgiku od 2005. godine. Od rujna 2002. redovitije član Hrvatskoga društva skladatelja.
Kao kapelnik s prvostolnim mješovitim pjevačkim zborom Sv. Dujma održavao je brojne koncerte u domovini i tuđini.
Među veća glazbena djela ubrajaju mu se oratoriji za soliste, zbor i orkestar.
Objavio je nekoliko naslova s područja liturgijske glazbe: Glazba i bogoslužje (2009.), Svećenička pjevačka služba (2003.), Cantate Domino (2002.) i dr.
Sklon je uporabi i stilizaciji dalmatinskih pučkih napjeva.
U njegovom raznovrsnom stvaralačkom opusu zapaženo mjesto zauzimaju oratoriji Šimun Cirenac (1990.) i Staro groblje na Sustipanu (1993.), za koje je dobio Nagradu Judita (Splitsko ljeto) i Nagradu grada Splita te Missa Sixtus V. (1988.).

(Izvori: www.verbum.hr; Hrvatski leksikon : II. svezak. – Zagreb: Naklada Leksikon, 1997.)