Creativity

Innovation

Originality

Imagination

 

Salient

Salient is an excellent design with a fresh approach for the ever-changing Web. Integrated with Gantry 5, it is infinitely customizable, incredibly powerful, and remarkably simple.

Download

Znamenite osobe

marovicd

Rođen je u Splitu, 14. siječnja 1938. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistrirao iz američke književnosti. Juniorski je prvak Hrvatske 1956. Velemajstor je od 1975. godine. Srebrene medalje osvajao je kao član reprezentacije na Studentskoj olimpijadi (1962. i 1963.), kao igrač seniorske državne reprezentacije na europskom prvenstvu (1961. i 1965.) i njezin sekundant na šahovskim olimpijadama.
Najveći uspjesi: 1. mjesto (Sainte Maxime, 1982.), podjela 1. i 2. mjesta (Malaga 1968., Zagreb 1971., Virovitica 1978.); 2. mjesto (Zagreb 1972., Malaga 1980.); 4. mjesto (Skopje 1980.). Remizirao je s dvadesetak najjačih svjetskih igrača, a pobijedio je Tigrana Petrosjana, Borisa Spaskog i Viktora Korčnoja.
Bio je urednik Šahovskog glasnika (1966.-1997.) i izbornik i trener hrvatske reprezentacije (1991. - 1997.). Napisao je 31 knjigu (u 60 izdanja) s područja šaha, među kojima su Moderna teorija otvaranja (1986.), Temelji strategije i taktike (1988.) i Inspirirani trenuci (1988.).
(Izvor: Hrvatska enciklopedija: sv. 7. - Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005.)

marovicd knj7    marovicd knj4      marovicd knj6     marovicd knj3

marovicj

Rođena je u Mravincima. Po zvanju je inženjer biologije, a po zanimanju slikar, grafički dizajner, vrtno pejsažni arhitekt. Maturirala na Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Diplomirala je biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.
Završila je interfakultetski postdiplomski studij Oblikovanje parkova i pejsaža.
Od 1973. godine, otkada je član Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), te Zajednice umjetnika Hrvatske (ZUH), ima status samostalnog likovnog umjetnika. Član je Zadruge likovnih umjetnika (LIKUM) i Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske (DPUH).
Živi i radi u Zagrebu.
Pjesme je objavljivala u Oku, Forumu, Mogućnostima, Modroj lasti, Hrvatskoj Danici (Budimpešta), Hrvatskoj reviji, časopisu More i u manjim lokalnim listovima.
Objavila je zbirke pjesama Strništa (2001.), Pređa srca (2004.), Rašeljka (2006.), Kad bi postao cedar (2008.), Obraćanje (2008.).

(Izvor: Rašeljka / Jagoda Marović-Sinti. – Zagreb: Nova stvarnost, 2006.)

           marovicj2

kljakovicv

 

Sin slikara Živka Kljakovića, rodio se 29. ožujka 1930. godine.
Klasičnu gimnaziju je završio u Splitu, a glumu je diplomirao 1955. na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu, i kazališnu režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1960. godine.
Od 1955. godine je angažiran u Zagrebačkom dramskom kazalištu (poslije Dramsko kazalište Gavella), 1972. prelazi u samostalne umjetnike, a od 1989. do umirovljena 1995. član je Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.
Kao kazališni redatelj predstavio se Plautovom komedijom Hvalisavi vojnik (1962.) u Gavelli, gdje je u sljedeći desetak godina režirao više komada, poglavito suvremenih dramatičara: Malograđani (M. Gorki), Zmaj (J. L. Švarc), Tango (S. Mrožek), Ptice bez jata (D. Roksandić), Amerika, Amerika (T. Bakarić), Živjeti kao svinje (J. Arden), Lift za kuhinju (H. Pinter), Što je vidio sobar (J. Orton), Jazavac pred sudom (P. Kočić). Godine 1974. režirao je prvu predstavu Teatra u gostima, političku satiru Ševa M. Kundere. U splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu prvi put se predstavio 1971. godine Kunderinom komedijom Monada, a nakon toga je postavio predstave Šjora File, Šjor Bartulovi snovi i Ratni bogatuni E. De Filippa, Splitski akvarel (I. Tijardovića), Roko i Cicibela i Ja i moj mali kumpanjo (M. Smoje), Ribarske svađe (C. Goldoni), Libar Marka Uvodića Splićanina, Čovik, zvir i kripost (L. Pirandello), Tango (S. Mrožek), Miroslav i Mariola (Z. Bajsić) te Lekvidacija (P. Miloš). U splitskom Gradskom kazalištu mladih režirao je Kazališni sat i Operu za tri groša (J. Boko) i smješnicu Ljubovnici nepoznatog dubrovačkog autora. Surađivao je sa zagrebačkim kazalištima Jazavac, Komedija i Mala scena, te s kazalištima u Virovitici, Varaždinu i Dubrovniku.
Često se potpisuje i kao prerađivač, osobito kad je riječ o prebacivanju na čakavski idiom te suvremenoj lokalizaciji tekstova: Ratni bogatuni (E. De Filippo), Kato, Kato, moje zlato (W. Shakespeare), Mario (M. Pagnol), Biž' ća, ne motaj se gola (G. Feydeau), Kate Kapuralica oliti Kate Šigureca (V. Stulli).
Dihotomija između avangardnoga i komediografsko-pučkoga teatra, karakteristična za njegovu redateljsku poetiku, donekle dolazi do izražaja i u njegovim dramama: Susreti, Bobo, Teštament (njegovo najizvođenije djelo), Priča o zločinu, Vaš Antiša, Branitelji, Majstor i Frankenstein (neizvedeno).
Veće uloge u filmovima odigrao je u Pravdi A. Babaje i letovima koji se pamte N. Tanhofera. Režirao je epizodu Duga ulica u omnibusu Ključ te četiri cjelovečernja igrana filma: Jedanaesta zapovijed, Usporeno kretanje, Marjuča ili smrt te Kužiš, stari moj, koji je imao najbolji prijem u kritike i publike. Koscenarist je filma Lito vilovito O. Gluščevića. Režirao je TV drame i serije: Čovjek od riječi, Buža, Naši i vaši te Iz starog Zagreba (prema vlastitom scenariju). Autor je radijskih drama Viljem osvajač, Djeca pjevaju, Čuvaj se psa i Oslobođenje.
Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2007. godine.
Umro je na Korčuli, 16. rujna 2010. godine.

(Izvor: Izvor: Hrvatski biografski leksiokn : sv. 7. – Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2009.)

kljakovicv2           kljakovicv3          

 

bobanlj

Rodio se u Solinu, 10. svibnja 1933.
Povijest je diplomirao 1959. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1964. obranio je disertaciju Sporazum Cvetković – Maček.
Radio je u Institutu društvenih nauka u Beogradu, a od 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, najprije kao asistent, potom kao docent, a od 1791. kao izvanredni i od 1975. kao redoviti profesor.
Sustavno je proučavao hrvatsku povijest u razdoblju monarhističke Jugoslavije i Drugog svjetskog rata. U središte zanimanja je stavio položaj i djelovanje, ulogu i značenje Hrvatske seljačke stranke (HSS) i njenih čelnika, a napose Vladka Mačeka. Istraživanje hrvatske povijesti u Drugom svjetskom ratu temeljio je na prikupljanju i objavljivanju izvorne građe. Polemizirao je o uzrocima sloma monarhističke Jugoslavije te o problemima utvrđivanja žrtava Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj, a napose u logoru Jasenovac. Pobijao je politikanska stajališta o Hrvatima kao genocidnom narodu. Bio je zaokupljen i problemima hrvatskih granica.
Godine 1971. sudjelovao je u osnivanju Instituta za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu te bio i njegov direktor (1972.-1974.). Niz godina sudjeluje u svim važnijim aktivnostima oko hrvatske historiografije, a svojim idejama, prijedlozima i izravnom djelatnošću je davao doprinos razvijanju njezinih funkcija i zadaća. Godine 1975. postao je izvanredni, a od 1986. redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Glavna djela: Sporazum Cvetković – Maček (1965.), Svetozar Pribićević u opoziciji 1928. - 1936. (1973.), Maček i politika Hrvatske seljačke stranke (I – II, 1974.), Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941.-1943. (1985.), Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941.-1943. (I – II, 1988.), Kontroverze iz povijesti Jugoslavije (I – III, 1987.-1990.), Dr. Tomo Jančiković. HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista (1996.) i atlas Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine (1992.)
Ljubo Boban je umro u Zagrebu, 9. listopada 1994.

(Izvor: Hrvatska enciklopedija : sv. 2. - Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2000.)

bobanlj knj2          bobanlj knj1

kljakovict

Rođen je u Solinu, 31. srpnja 1932. Srednju tehničku školu je završio u Splitu 1950. godine. Debitirao je 1957. godine pobijedivši na natjecanju Prvi pljesak u Zagrebačkom Varijeteu, a 1958. je osvojio prvu nagradu publike na festivalu u Opatiji popijevkom Sretna luka M. Vandekara. Nastupao je na festivalima zabavne glazbe u Zagrebu, Krapini, Požegi, Poreču i Splitu, gdje je 1964. u duetu s Terezom Kesovijom osvojio prvu nagradu publike i drugu nagradu ocjenjivačkog suda popijevkom Nima Splita do Splita N. Kalogjere. Posebno je popularna postala njegova interpretacija Kalogjerine popijevke Maškare. Najveće uspjehe je ostvario na festivalu Melodije Istre i Kvarnera, na koje je u 23 nastupa pobijedio 7 puta i izveo 42 popijevke među kojima su Urinjska baklja (1968.), Kartulina iz Kraljevice (1970.), Ognjišće (1971.), Trsački prošijani (1973.) i Nebuloza (1975.). Surađivao je s istaknutim skladateljima (Runjić, Milotti, Nardelli, Dedić, Mihaljinec) i tekstopiscima (Pavešić, Kabalin, Obradović), snimio nekoliko malih gramofonskih ploča, sudjelovao u mnogobrojnim radijskim i TV emisijama. Kao poklonik klapskog pjevanja 1950-ih je pjevao u klapi Grupa Dalmatinaca Petra Tralića, a poslije je surađivao s Vokalistima Salone, Ladaricama i Rusulicama.
Toni Kljaković je umro u Puli, 2. rujna 2007. godine.
(Izvor: Hrvatski biografski leksiokn : sv. 7. – Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2009.)

nima splita do splita          kljakovict2