Rodio se u Splitu, 15. lipnja 1886. godine.
Studirao je u Beču, gdje je doktorirao iz povijesti umjetnosti. Zajedno sa don Franom Bulićem od 1926. godine organizirao je i vodio u Splitu konzervatorsku službu za Dalmaciju, a od 1941. do 1950. godine je bio ravnatelj Konzervatorskog zavoda za cijelu Hrvatsku. Od 1965. godine član je JAZU.
Težište njegova znanstvenog istraživanja bili su spomenici Dalmacije od antike do baroka, a proučavao je i spomenike kontinentalne Hrvatske. U mnogobrojnim člancima u dnevnom tisku popularizirao je spomeničku baštinu Hrvatske. U djelu Iz kolijevke hrvatske prošlosti (1930.) postavio je temelje starohrvatskoj arheologiji.
Istražujući groblja starohrvatskog doba, potanko je obradio njihove oblike i predmete, osobito nakit (Starohrvatsko groblje na Majdanu kod Solina, Vjesnik za historiju i arheologiju dalmatinsku, 1930.-1934.; Iskopine društva Bihaća u Mravincima i starohrvatska groblja. Rad JAZU, 1940.). Prinos solinskoj arheologiji dao je radom Otkriće kraljevskog samostana XI vijeka sv. Mojsija u Šupljoj crkvi u Solinu (Split, 1931.) Zapažena su i njegova djela iz povijesti i epigrafije među kojima je i djelo Tragom hrvatskih kraljeva. O zadnjim iskopinama društva Bihaća u okolici Splita i Solina (1930.). Objavljivao je u brojnim domaćim i stranim periodicima.
Umro je u Zagrebu, 19. travnja 1971. godine.

(Izvor: Hrvatska enciklopedija: sv. 5. – Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2003.
Hrvatski biografski leksikon : sv. 7. – Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2009.)

Poštanska marka s likom Ljube Karamana                (Izvor: www.antikvarijat-studio.hr)
(Izvor: www.posta.hr)

Rodio se u Makarskoj, 14. listopada 1833. godine.
U Splitu je završio gimnaziju, a studij filologije na Sveučilištu u Padovi. Od 1858. godine je bio profesor, a od 1878. – 1883. ravnatelj gimnazije u Splitu. Bavio se arheologijom, koju je specijalizirao 1871. – 1872. godine u Berlinu. Godine 1872. imenovan je ravnateljem Arheološkog muzeja i konzervatorom starinskih spomenika u Splitu. Istraživao je antičku Salonu, napose područje oko kršćanske bazilike u Manastirinama, gdje je u njegovo doba otkriven veći dio groblja. Iz Solina je u Splitski muzej dao prenijeti sarkofag Hipolita i Fedra te sarkofag Dobroga pastira . Muzejske je zbirke obogatio prinovama knjiga, medalja, novca, gema, kamenih ulomaka, stakla, bronce i keramike. Zaslužan je za konzervaciju splitske katedrale i zvonika te restauraciju antičkog akvedukta Solin – Split. S Josipom Alačevićem, svojim nasljednikom na mjestu ravnatelja, znatno je pridonio obradi i objavljivanju arheoloških nalaza. Zajedno su 1878. godine pokrenuli časopis Bullettino di archeologia e storia dalmata na talijanskom jeziku kako bi bio pristupačan inozemnoj javnosti.
U Zadru, kamo je bio premješten 1883. godine za nadzornika srednjih škola u Dalmaciji, nastavio je svoj arheološki i konzervatorski rad kao ravnatelj rimskog odjela Muzeja sv. Donata te istražujući ruševine Asserije pokraj Benkovca.
Bio je član Arheološkog instituta u Beču, Arheološkog instituta u Rimu, povjerenik narodnog muzeja u Zagrebu, Narodne slavjanske čitaonice u Splitu i Matice dalmatinske u Zadru.
Umro je u Zadru, 22. kolovoza 1898. godine.

(Izvor: Hrvatski biografski leksikon : sv. 4. – Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1998.)

Sarkofag Hipolita i Fedre                                                 Sarkofag Dobroga Pastira                  
(Izvor: www.filologanoga.blogspot.com)                      (Izvor: www.lokalnahrvatska.hr)

Rođen je u Kuli Norinskoj, 15. rujna 1900. godine.
U Splitu je završio sjemenišnu gimnaziju. Bogosloviju je studirao u Mariboru i Sarajevu, gdje je diplomirao 1925. godine i bio zaređen za svećenika. Poslijediplomski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu je završio 1935. godine. Bio je župnik u neretvanskoj župi Dobranje – Bijeli Vir od 1925. – 1931., i vjeroučitelj u Metkoviću od 1928. godine. Zbog svojih hrvatskih nazora i djelovanje 1933. godine je dobio otkaz i 1934. je premješten u Makarsku. Od 1937. godine ponovno je vjeroučitelj u Metkoviću. Potkraj 1944. godine postao je župnikom u Opuzenu. Na montiranom suđenju u Metkoviću u srpnju 1945. godine osuđen je na prisilni petogodišnji rad i petnaestogodišnji gubitak nacionalne časti. Kaznu je izdržavao na državnom dobru Vrana kraj Biograda i u Staroj Gradiški. Nakon žalbe pušten je u svibnju 1946. godine te je ubrzo imenovan župnikom u Vranjicu. U lipnju 1950. godine je ponovno uhićen i odveden u zatvor Uprave državne bezbjednosti na Katalinića brigu u Splitu gdje je umro 14. kolovoza 1950. umro od posljedica mučenja.
Jerković je istraživao crkvenu, političku i gospodarsku povijest donjoneretvanskog kraja, a svoje radove je objavljivao u više časopisa. Knjigu Jerkovićevih radova „Don Radovan Jerković – život i djelo“ priredio je Mile Vidović 2000. godine.

(Izvor: Hrvatski biografski leksikon : sv. 6. – Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005.
Hrvatski martirologij XX. stoljeća : sv. 1. / Anto Baković. – Zagreb: Martyrium Croatiae, 2007.)

Knjiga Fabijana Veraje o životu, radu i mučeničkoj smrti don Radovana Jerkovića

Rodio se u Vranjicu, 1655. godine.
Služio je kao župnik u splitskoj okolici; u Kamenu, Vranjicu i Klisu. Natjecao se 1679. godine za učitelja gramatike u gradskoj školi u Splitu, ali bez uspjeha, a kad je 1710. godine ipak bio izabran, zahvalio se na službi. Boraveći u Vranjicu, prepisao je 1696. godine djelo Skala po kojoj se ide u raj nebeski J. Šemića iz Jezera kraj Šibenika. Rukopis se nalazi u knjižnici franjevačkog samostana u Sinju. Splitskim kanonikom je postao 1710. godine. Godine 1700. i 1702. posjetio je Dubrovnik, gdje je, prema vlastitim riječima, stekao „nauke za slovinskim jezikom pievati.“ Za drugog mu je posjeta B. Bettera spjevao poslanicu Dum Ivanu Dražiću Splićaninu. Kako se odlučio za dubrovačku jezičnu orijentaciju u književnosti, držao je da je dubrovačka Akademija ispraznih mjerodavna za književni jezik. Zato je 1725. godine svoj prijevod latinskih crkvenih himna Innodia Ecclestiastica in versi illirici poslao I. Aletinu, članu Akademije, da ona taj prijevod ispravi i odobri za tisak, ali bez uspjeha. Dopisivao se i s nekim članovima Akademije, primjerice s B. Ricciardijem (pjesmu Poljubčac prijatelju Bernardu Riccardu objavio je A. Šenoa u Antologiji pjesništva hrvatskoga i srpskoga narodnoga i umjetnoga, Zagreb 1876.), F. Lalićem i Đ. Matijaševićem.
Dražić je većinom pisao duhovne pjesme u maniri sečentističke lirike. Tiskao je knjižicu pjesama Proslavljenje sv. Dujma i prijevod u stihovima Molitve principa Eugenija od Sebaudije (Prag, 1715.). U arhivu HAZU u Zagrebu čuvaju se njegova nepublicirana djela: zbirčica Pjesni varhu otajstvih odkupljenja našega, pjesmotvor u deset pjevanja Lipost duše, nekoliko ljubavnih pjesama kao Pisnik uzpaljen i Pisnik neutaživ, prijevod proznog djela o. Juana de Jesus Maria Ostan skrušenja i samogovori Sv. pisma, opsežan prijevod Od vičnega blaženstva svetih te prijevod Marulićeve pjesme Carmen de doctrina Christi pendentis in cruce. J. Kavanjin spominje ga u svom djelu Povijest vanđelska.
Umro je u Splitu, 18. kolovoza 1739. godine i pokopan je u katedrali Sv. Dujma.

(Izvor: Hrvatski biografski leksikon : sv. 2. – Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1989.)