Barnes nas vodi na raskošno, duhovito, zabavno putovanje Parizom u vrijeme Belle Époque, kroz neobičnu životnu priču jednog od začetnika moderne kirurgije, Samuela Pozzija. U ljeto 1885. godine, tri Francuza stigla su u London da provedu nekoliko dana u intelektualnom provodu: princ, grof i jedan običan pučanin talijanskog imena. Vremenom je svatko od njih postao poznat, ali tko su zapravo oni bili tada i što je značio njihov kratki boravak u Engleskoj? U odgovoru na ta pitanja, Julijan Barnes razmotava priču o njihovim životima koji se odigravaju na pozadini Belle Époque u Parizu. Naš vodič kroz taj svijet je Samuel Pozzi, liječnik visokog društva, slobodni mislilac i čovjek od znanosti s vrlo zamršenim privatnim životom koji pozira na jed#nom od najvećih portreta Johna Singera Sargenta. U toj živopisnoj galeriji likova (Henry James, Sarah Bernhardt, Oscar Wilde, Proust, James Whistler, i mnogi drugi), ne vidimo samo epohu glamura i užitka, već iznenađujuće i drugu stranu nasilja, predrasuda, političkog domorodstva – s više usporednosti s našim vremenom nego što uopće možemo zamisliti. Čovjek u crvenom kaputu je istodobno svjež portret Belle Époque; razotkrivajući pogled na dugogodišnju razmjenu ideja između Britanije i Francuske; i na život muškarca koji je strastveno živio svoje vrijeme, a njegove su ideje i postignuća bile daleko ispred njegova doba.

Ernesto Che Guevara u srpnju 1959., zajedno s kubanskim izaslanstvom, boravi u službenom posjetu Indiji. Indira Gandhi, kći tadašnjeg indijskog premijera Nehrua, poziva ga na čaj. Ernesto je upravo dospio na svjetsku medijsku scenu zbog zasluga u Kubanskoj revoluciji, a Indira je još uvijek u sjeni svoga oca. Oni zastupaju iste političke ideje, čitaju iste autore i imaju slične osobne probleme. Što su rekli jedno drugome? I tko je K. te kakav će utjecaj imati na Ernesta? Istodobno ispreplićući povijesne i političke aspekte te fikciju, roman Vrijeme za čaj u New Delhiju uvlači čitatelja u svijet Indije krajem 1950-ih, u presudnom trenutku u kojem ova zemlja, nakon neovisnosti, pokušava izgraditi svoju budućnost u vrlo neizvjesnom kontekstu Hladnog rata. Izvor:http://www.buro247.hr/kultura/knjige/knjiga-tjedna-dora-i-minotaur-moj-ivot-s-picassom.html

Obiteljski voćnjak naranči mjesto je igre i tajnih razgovora dvojice dječaka, izgledom posve jednake braće blizanaca Ameda i Aziza. Iako se oko njih odvija dugogodišnji sukob dviju zaraćenih strana, braća dane provode dječački, u sigurnosti voćnjaka, u slozi i maštanju. Ali rat ne štedi nikoga, i dječaci postaju bolno svjesni njegovih razornih posljedica kad se pred njihove roditelje postavi nemoguć izbor – koji će od dvaju mladih života žrtvovati?Suvremeni kanadski klasik zapaženog i nagrađivanog kanadskog autora Larryja Tremblaya intenzivno je književno iskustvo koje istodobno izaziva osjećaje bespomoćnosti, bijesa, tuge i empatije. Ovaj romaneskni pristup dječjoj traumi i njezinu dugoročnom utjecaju na odrasli život nagrađen je prestižnim nagradama, preveden na mnoge jezike u dvadesetak zemalja i adaptiran u jednu od najuspješnijih suvremenih kazališnih predstava na kanadskom području.

Sudbinu glavnih protagonista ovih kratkih priča Željka Ivanjeka određuje blizina velike tvornice (Končar), staračkog doma i Remize. Odrasli u sjeni prve televizije i domaćih junaka Mende i Slavice, u periferijskom kinu s Jamesom Bondom i westernom, likovi skoro svake Ivanjekove priče skrivaju poneku tajnu — djed skriva vanbračno dijete pred kćeri, starac dječačku ljubav pred prijateljicom, supruga dvostruki život pred mužem, dama koja, radeći sa strancima u velikoj socijalističkoj tvornici, taji svoj pravi posao pred prvim susjedima… Jedan pubertetlija otkriva očevu teku s nerazumljivim šlagerima. I strahove rata. Pjesnik koji je »nestao« u SAD–u, pojavljuje se poslije nekoliko desetljeća s knjigom na engleskom. U nekim pričama čitatelj će prepoznati aluzije na stvarne događaje — na višestruko ubojstvo ili na izbor Bond–djevojke. Među likovima pojavljuje se, konačno, i književni kritičar Željko I., kojeg neposredno imenuje trgovac starim knjigama. Iz priča je vidljiva autorova namjera proniknuti u cjelinu stvarnosti, sastavljenu od proživljenih i zamišljenih dijelova. I na kraju, nije nevažno spomenuti da je najpoznatiji stanovnik Pongračeva bio pjesnik – Tin Ujević.

Nakon vrlo dobro primljenih knjiga „Bog ili ništa“ i „Snaga tišine“, provjereni dvojac, kardinal Robert Sarah i novinar Nicolas Diat nastavljaju svoje razgovore. Sam kardinal Sarah, pišući predgovor ovoj knjizi – a pisao ga je 15. veljače 2019. godine, navodi: „Zašto se ponovno javljam za riječ? U svojoj posljednjoj knjizi pozvao sam vas na šutnju. Ja, međutim, više ne mogu šutjeti. Ne smijem šutjeti. Kršćani su zbunjeni. Svakog dana, sa svih strana stižu pozivi u pomoć od onih koji više ne znaju što da vjeruju. U Rimu svakog dana primam svećenike koji su obeshrabreni i povrijeđeni. Crkva prolazi kroz mračnu noć. Oko nje se ovija tajna zla i zamagljuje njezin pogled. Iz dana u dan stižu nam najstrašnije novosti. Ne prođe ni tjedan a da se ne otkrije neka spolna zloporaba. Svako od tih otkrića djeci Crkve rani srce. Kao što je govorio Pavao VI., k nama prodire Sotonin dim. Crkva koja bi morala biti mjesto svjetla, postade mračna jazbina. Ona koja bi morala biti sigurna i tiha kuća, evo posta špilja razbojnika! Kako da otrpimo da su se među nas, u naše redove uvukli grabežljivci?“ To, ali i mnoge druge okolnosti, bile su povod da kardinal Sarah snažno i zauzeto progovori o mnogim temama u kojima  obrazlaže razne krize: krizu vjere, krizu svećeništva, krizu Crkve, krizu identiteta pa zatim mržnju prema čovjeku i prema životu, da bi se upitao kamo ide svijet, dotaknuo se krize Europe i zabluda Zapada, sutona hrabrosti i smrtonosnih utopija. On progovara i o varavim čarima tobože emancipiranog života, o licu postmodernih demokracija i kapitalizmu kao i o posmrtnome maršu dekadencije te slobodi vjere. No, kardinal Sarah ne ostaje samo na razobličavanju kriza i zala već nudi i odgovor u poglavljima u kojima progovara o tome da Bog otvara svoju ruku, nudi rješenja za izlazak iz krize i optimistički se pouzdaje u Božje vodstvo.

Riječ je o prijevodu doktorske disertacije Oswalda Spenglera Der metaphysische Grundgedanke der heraklitischen Philosophie / Metafizičke osnove heraklitovske filozofije, koja je napisana pod mentorskim vodstvom prof. dr. Aloisa Riehla (1844.-1924.), jednog od najznačajnijih predstavnika novokantovske filozofije, i obranjena na Visokom filozofskom fakultetu Ujedinjenog Friedrichs-Universitata (Halle - Wittenberg), 1904. godine. U ponovljenom izdanju disertacije, u knjizi Reden und Aufsätze (München, 1937.), tekst je dobio naslov „Heraklit. Eine Studie über den energetischen Grundgedanken seiner Philosophie / Heraklit. Studija o energetskim osnovama njegove filozofije“.

Ruska (velikoruska) književnost može se kao zasebna književnost pratiti od vremena mongolsko-tatarske vladavine, tj. od 14. i 15. stoljeća, ali nju s književnošću Kijevske Rusi (11, 12. i 13. stoljeće) povezuje, usprkos bitnim razlikama, nekoliko važnih elemenata: geografsko preklapanje, dinastički kontinuitet (Rjurikoviči), crkveni kontinuitet (“bizantinizam”) te preuzimanje književnoga nasljeđa – književnoga jezika i književnih tekstova prethodnih razdoblja. Knjiga Ruska književnost od 11. do 21. stoljeća polazi od shvaćanja da je književno djelo kategorija višega reda nego što je to povijesni kontekst u kojem ono nastaje. To među ostalim znači da je historiografska kategorija stoljeće ovdje ponajprije shvaćena kao sadržajni element djela, a ne toliko kao pojam kojim se izvana određuje ili uokviruje vrhunsko djelo. Drugim riječima, stoljeća su tu pozadina na kojoj se reljefnije ocrtavaju pojedina djela: Slovo o Zakonu i Milosti na pozadini 11. stoljeća, Slovo o vojni Igorevoj na pozadini 12. stoljeća, Zadonština na pozadini 14. i 15. stoljeća, poslanice Ivana Groznoga na pozadini 16. stoljeća, Žitije protopopa Avvakuma na pozadini 17. stoljeća, a Deržavinova oda Bog na pozadini 18. stoljeća… U 19. i 20. stoljeću imamo pak mnoštvo vrhunskih djela i književnih imena koja (veliko)ruskoj književnosti trajno osiguravaju svjetsko značenje i svjetsku recepciju (Puškin, Lermontov, Gogol’, Turgenev, Dostoevskij, Tolstoj, Čehov, Bunin, Blok, Belyj, Hlebnikov, Cvetaeva, Ahmatova, Mandel’štam, Majakovskij, Pasternak, Esenin, Zabolockij, Bulgakov, Šolohov, Nabokov, Solženicyn, Brodskij, Petruševskaja, Pelevin i mnoštvo drugih).Važan segment Ruske književnosti od 11. do 21. stoljeća čine obavijesti i rasprave o prinosima hrvatskih rusista proučavanju ruske književnosti (od Jagića, Šrepela i Maretića preko Badalića i Flakera do Žive Benčić Primc, Magdalene Medarić-Kovačić, Višnje Rister, Irene Lukšić, Jasmine Vojvodić i dr.), a tu su i iscrpni popisi hrvatskih prevoditelja i ruskih prevođenika. Ništa manje važna nisu kazala. Tako uz obvezatno Kazalo imena ideju o primatu djelā dodatno utvrđuje Kazalo analiziranih ili spomenutih djela, a Kazalo pojmova daje uvid u problemsko-tematske raspone knjige.  

Knjiga donosi povijesna zbivanja i crkvenu reformu u 11. stoljeću, istaknute benediktinke u europskom srednjovjekovlju, prvi ženski benediktinski samostan u Dalmaciji, arhitekturu samostanskih crkava, samostan sv. Marije u Zadru, samostan sv. Benedikta u Splitu, ostali samostani u Dalmaciji, Urbanističko nasljeđe Trogira u 11. stoljeću, sakralna topografija grada, pravilo sv. Benedikta i utemeljenje samostana, štovanje svetih biskupa sv. Dujma i Nikole, arheološka istraživanja samostanskog sklopa crkve Sv. Nikole, objedinjavanje samostanskog sklopa, štovanje sv. Nikole, sklopove u jugoistočnom dijelu Trogira, biskupija, benediktinski samostana sv. Ivana Krstitelja, vijećnica, arheološka istraživanja istočnog bloka... Kada biskup Ivan osniva ženski benediktinski samostan 1064. godine u postojećoj crkvi Sv. Dujma, utemeljuje ga s vanjske strane gradskih zidina, u prostoru koji zrači poniznošću, malen je po dimenzijama i ne uzurpira niti jedan vrijedan položaj grada, smanjujući time moguće lokalne otpore.